СРЂ

— 998 —

svi, mnogi udaraju klavir, i ne udaraju ga boje od zdrave djece, jer je predrasuda da slijepac boje osjeća muziku. Jedne večeri, u nekoj kući gdje se igralo, vidjesmo jednoga od ovih bijednih slijepaca te, plaćen, udaraše igre uz tarlabuku i vose]e cejadi koja ne razumijevaše negovu nesreću. Negova nas nazočnost rastuži na nevjerovatan način, te ne mogasmo daje da uživamo u jepotama ondje sakup|enim. Posadismo se kraj slijepca i ostadosmo tu skoro cijelu večer, ne skidajući oka s nega, obuzeti negovom teškom nesrećom. Udarajući, micaše samo rukama i prstima. U ostalom, a zašto bi i sagibao glavu, kad mu ništa ne može kroz oči u pamet da ucte? Rodio se slijep i s osjećajem svjetlosti falila mu je svaka žeja. Ne bješe nikada vidio lica svoje matere; ne bješe nikad srio ženskoga posmijeha. Uzalud je za n projeće bacalo travu po bregovima, i posipalo svaki obronak cvijećem. Uzalud su oblaci nebom prolazili i u večer zvijezde sjale. Tmine ga bjehu opasale, a u tminama niko se ne kreće. * Slijepac sviraše na dugo, bez prekida, uprav bijesnom tačnošću ritma. Gospođice nalažahu da se ovako divno igra, i poneka milostivija, prolijetajući valcerom mimo n, nađe vremena da mu dovikne: „Dobro .... nastavi.... nastavi...." I slijepac je nastavjao, ne sagibajući se. Samo je negovo lice ostavila ona obična bjedoća i obrazi mu se zaplamtješe od truda i mile mu pohvale. Na hegove usne bješe se navukao tužni posmijeh. Rekao bi da je mučenik. Kadril mu je donio živo pjeskane. Udarao je sa zanosom koji brzo prijeđe i na igrače. Svi se bijaliu podali vcseju, srdačnosti. Riječi i posmijesi, stiskane ruka i pogledi puni žara susretahu se i izmjenivahu neprestano, a velik dio zasluge za to pripadaše bijednome slijepcu. Je li to prvi put bilo da ga obasipaju hvalama? Lagano drhtane prsta odavaše hegovu uzrujanost. I kad nije udarao, stajaše nepomičan pred klavirom. Malo počine, pak kao intermezzo, koji bi usred radosti potsjetio da duša ima vječnih tuga, započe polako „Projetnu Pjesmu" Roberta Schumann-a.