СРЂ

— 1038 —

— А moja nevjesta? A moja sinovica? Uvijek ondje, okladio bih se. — Barunica Jelena jest, uvijek ondje, osim koju uru po noći i koji casak po danu. — Ali će sada biti mirne? — Ali, ne znam baš, ima drugili stvari po srijedi. Konte Lao, zaglušen od buke omnibusa i kola s kojima se omnibus ukrštavaše, prokle sve rimske kotace i, stiskajući oči, saže se put svoga druga. — Sto? reče on. Senator pogleda izvan omnibusa, dok je ona buka prestala, pa ponovi: — Ima drugih stvari. Znate li da je Cortisova majka ovdje? — Danijel mi je pisao da ima doći, odgovori konte, ali nijesam znao da je već đošla... Ja sam mu odgovorio: Ti si magarac. Cujte me; kakva živina može imati onako veliko srce, ali covjek, ne. — Eto dakle jednoga uzroka dosadama, nastavi Clenezzi. Pak ... Vi znate, već ... Može se reći... Onaj moj gospodin kolega što Vam je u svojti... Konte Lao namršti obrve, ispusti, stiskajući šake, nekakav produjeni glas, nešto između hropca i rike. — Dosta, u jednu riječ, nastavi Clenezzi. Evo nas, pa ćete čuti. Omnibus je tada ulazio u ulicu „Pie di Marmo". Casak kašne peo se konte Lao s Clenezzijem polako polako uza stube „Minervine", a Jelena silažaše trkom u susret mu. — Vidjela sam te, reče ona pružajući mu ruke. Kako sam blažena da si došao! Lao je mučke stište na grudi, pojubi je u čelo, i, dižući lice, reče ganutim glasom: — Da si mi zdravo! Jelena pruži ruku Clenezziju, više da ga otpusti nego da mu zahvali. Viđaše joj se na licu nestrpjivost da ostane sama sa stricem. Uze ga ispod ruke. — Hajdemo gore, reče ona. — Polako, polako, ponav|aše Lao, jer imam 6sam prokletih ura žejeznice u leđima, i ne brojeći ono deset dvanaest od 64