СРЂ

Da 1' ću moći izdržati I prezreti sudbinu? Da 1' ću moći hrabar biti, Dočekati smjelo nu? Buran život umori me, Al' se ipak nadam ja, Da ću naći pristaništa, I tješi me nada ta... Al' rastanak predosjećam, Neizbježan, strašan čas: Moj anđele, daj mi ruku, On rastavja vječno nas. O anđele smjerni, tihi, Zadne „zbogom" reci mi, Zali za mnom, al' se meni Nemoj više nadati; Uspomena na te biće Duši niojoj utjeha, Kad se sjetim na te samo, Vratiće se mladost sva.

KNIŽEVNI PREGLED. Kosta Abrašević. Pjesme. Izdane grupe velikoškolaca sucijalista. Beograd 1903 god. Ima jedna zla kob, rđava sreća, što goni srpski narod, što cini da on, gotovo svake druge godine, gubi po jednog od svojih mladih, vrlo mladih pjesnika, — koji tek što su poccli da pjevaju, tek što ih je citalački svijet zapazio i kiiiževni listovi stavili u listu svojih saradnika. Sjetimo se, odlazeći svega za četiri godine u nazad, Dube Simića, Avda Karabegovića i Steve Lukovića. Covjeku dolazi teško, kad vidi nihove male sveske pjesama; jedini ostatak nihova kratkoga života, nihovih snova i nada nihovih. I Abrašević je jedan od tili mladih pjesnika, što su tako rano umrli. Pjesme su mu tek sada, na pet godina po hegovoj smrti, skupjene i izdane.