СРЂ

— 192 —

Prijevodi? No ove se komedije ne mogu zvati „prijevodima", u smislu što mi danas davamo toj riječi. Prevođilac je na prosto uzimao događaj, raspored i dijalog iz matice, pa bi sve to navrnuo na dubrovaeki kalup. Od Molijerovijeh komedija — koje su u prvom redu kritika čovječanstva, a paka opis ondašneg francuskog društvenog života, i prema tome na golo francuske — prevodilac je stueio nešto treće, nešto originalno. Ostavio je netaknutijem sve ono, što Molijera čini svjeckijem piscem, a ono što ga čini narodnijem biva: Francuzom — to je sve promijenio, te je prijevod nadahnuo čistijem dubrovačkijem duhom i životom. Jetički i jestetički efekat prijevoda i matice jedan je te isti. Samo što, kad čitaš prijevod, nijesu to više Francuzi, koji se kreću i govore, već Dubrovčani Dubrovčani XVIII-og vijeka — vlastela, pučani i prosti narod. Keki tanahan i prodiran miris iz davne i oplakane prošlosti zaokupi čitaoca, koji se naprasno nađe prenesen u iščezle krajeve i minule dane, što mu je tajna čežna katkad zazivala u snu. Ove su komedije pisane in otio, i to u Horacijevom smislu. Tako je čubranović pisao „Jeđupku", Držić „Dunda Maroja", Gundulić „Osmana", a Tudizić ili Brijer ove prijevode. Dok su Judi pisali perom od guske, pisali su za zabavu; čim su proumili gvozdena pera, pisali su za svagdašni kruh. Može li se vršit kakva kritika nad tijem prijevodima? Može; ali je, u tom slučaju, svaka kritika smiješna. Pa napokon, što bi se moglo prigovorit? Da su pisani u skrajnem dijalektu? Nego! ? Nijcsu, zajsto, bili pisati, da progu kroz jajarsko rešeto kojeg tilološkog dokturića filosofije, koji, pomoću naočara, vidi upravo (lo vrška svoga nosa. Te su se komedije čitale i predstavjale samo u Dubrovniku, i to ne javno, već u veselijem društvima ili na piru kojega prijateja ili u kojoj drugoj prigodi. A da je pisac samo htio ne služit se dijalektom, mogao je pisati tako čistijem jezikom (kako se u ovoj ltomediji vidi), da bi za cijelo bio zasramio koje desetak današuijeh pisaca. U opaskama, što sam nadodao, ne vršim ja nikakove kritike, već prosto ističem one Ијере riječi i fraze, te su podatnom rukom prosute po svemu prijevodu. Možemo koješta, što nijesmo znali, naučit, a na koješta, što smo zaboravili, opet se sjetit. Pristavio sam još, na kraju svakog čina, tumač pojedinijem dijalektičnijem riječima, svaku sa svojijem akćentom i u azbučnom redu, na čemu će mi, cijenim, bit harni oni čitateji, koji nijesu vješti talijanskom jeziku. Priznajem, da ima mnogo opazaka; ali ili nijesam pisao sebe radi, već stvari radi, držeći se one, da je melius abundare quam đeficere. Pa napokon, nije svak prisilen da ih čita. Antun Krespi.