СРЂ

- 206 —

da, gosparu Pijerko, i ja sam potpuno uvjerenadame jubi; ali za to i ja nega Jubim." — Ona je ove pos].edne rijeci izrekla s takvom nežnošću, da nijesam više mogao o istinitosti nezinijeli riječi posumnati. Ovom izjavom ostao sam poražen. Lena dakle, rekoh sam sobom, drugoga |ubi; i s toga se prama meni uvijek indiferentna pokazivala. Ona drugoga obožava. A koje taj sretnik, koji je uspio nezino srce osvojiti ? Usudili se zapitat je. Ona mi ne htjede kazati. Molio sam je, zaklinao sam je da mi otkrije, ali uzalud. Od ne nijesam mogao ništa više saznati. — ,,Oh, Leno, ja joj od jednom rekoh, ti si lijepa, ti si plemenita; zar bi dakle ti unesrećila jedno sree koje te silno Jubi i za tobom uzdiše?" Na te rijeci ona je ostala kao iznenađena. Zacrveni se u licu i reče mi: „Dakako, gosparu Pijerko, ja ne smijem unesrećiti srce koje me Jubi." — „Ра dobro Leno, ja odmah primijetih, srce koje te Jubi stoji pred tobom. Ja te, dušo, jubim, ja te, dušo, obožavam; usreći me i spasi me." Ona spusti oči k zemh kao da razmišja što će mi odgovoriti. Od jednom ih podiže, omjeri me od glave do pete i rece: „Gosparu Pijerko, Vi se danas sa mnom šalite." — „Ne zbijam šalu, Leno, kunem ti se, ja joj odgovorih, jubim te najiskrenijom jubavi ovoga svijeta. Ti si osvojila moje srce, a ja ti poklanam i svoje tijelo; ali me Leno jnbi, kao što Jubim i ja tebe. Od nekoliko vremena za tobom uzdišem, za tobom ceznem; zar me ne ćeš usrećiti?" — „Gosparu Pijerko, ona će na to meni, ja ne mogu unesrećiti jedno srce koje me obožava. Ja |ubim drugoga i ne smijem pogaziti poštenu riječ koju sam dala i zakletvom svoju |ubav ucvrstila. A kad drugoga i ne bih lubila, između nas dvoje postoji veliki jaz, koji se ne da napuniti: ja sam pučanka, a Vi ste, gosparu Pijerko, vlastelin." Ja sam joj na ovo odgovorio, da s ovog gleđišta ne bi bilo velikih poteškoća i da bih ja uspio od vijeća isposlovati, da i nezina obite} bude ubrojena među vlasteoske porodice. Ali uzalud, jer je ona sveđ jednako tvrdila da drugoga lubi i o za danu vjernost da se ne smije ogriješiti. Videći da su sve molbe zaludne, osorno joj rekoh: „Upamti Leno dobro, moraš biti ili žena Pijerka Pucića, ili nikoga. Ja sam vlastelin i moja je vo)a jača od tvoje zakletve i tvoga prkosa. Ti moraš postati mojom zaručnicom." — „Ne ću Pijerko nikada", onao mi dvrati.