СРЂ

- 226 -

— Za cijelo, reče on, a još jednako je držaše tvrdo, za cijelo da ćeš ostati ovdje; ali kako možeš i pomisliti da odeš za uvijek! Kako možeš to reći"? Kako možeš misliti da bih te pustio otići? Ona se lagano makne da se oslobodi negovih ruku; odmah bi poslušana. Za tim opet nasloni na čelo negovo rame. — Imala sam mučati, reče. Ti si mi sam to svjetovao. — Ja? — Da, sinoć, kada te upitah, bi li ono čejade, što je htjelo otputovati, učinilo dobro da reče, a ti. . . si mi odgovorio ... da ne bi učinilo dobro. Jelena govoraše s jecanem i trzajima, čelom jako pritiskujući rame Oortisovo. Potone riječi ne mogaše gotovo ni izustiti. — Možda, rekao sam ti. Ne bi bilo učinilo dobro, ako... Ne dovrši rečenicu, ne reče: ako je mislilo da je dužno otputovati. Zanijemi; kao da mu je bjesnula nova misao. — Vidiš li? zajeca Jelena. Cortis se stade braniti žestoko. Odgovorio je zlo, ako je večer prije odgovorio onako. Hoće li ona da se posluži jednom riječju izbačenom onako bez promišjana, a da nije mogao pogoditi da će biti uzeta kao savjet? — Pripovjedi mi sve, reče on. Ona pogleda časkom sjenoviti obronak na strani. Cortis htjede da joj pomogne sjesti. Odgovori odmahujući glavom da ne će, i osta na nogama s objema rukama u Cortisovim, poniknute glave. Otvori usta u dva tri maha s preduškom koji odmah zamiraše bez glasa. On pažjiv, ustresen, očekivaše. Cujaše se samo žubor potočića doje između crnih stijena i ninfeja i žamor sitne kišice u bagrenovu lišću. Koja карДса prodiraše kroz lišće, ali ni Cortis ni Jelena to ne opaziše. Ona na svrliu spusti glavu i reče: — Sada ne mogu. Cortis uzdahnu. — Je li ti ono pismo od muža? upita je. Hoće li on to, da te digne odavle? Jelena potvrdi glavom. — Ali za uvijek? Kako za uvijek? — Da, reče ona. Sađa ne možeš razumjeti; objasniću ti.