СРЂ

— 273 —

— Dakle, rece Jelena. Cortis joj mucke stište ruke. — Sada ne, rece iza toga. Sada nema vremena da govorimo. Sutra u jutro, je li tako ? Na sest, u luži. Ona ne odgovori, drlitala je od glave do pete. — Sada bih ti htio reći samo jednu stvar, prihvati Cortis. Pa tihim glasom nadoda: — Ima neko, koga treba pitati za savjet prije nego mene. I negov je glas podrhtavao. Jelena prodrma mučke glavom; on prisloni usne na nezino čelo, i dižući ih opet reče polako polako: — Moli. Jelena zastrije lice rukama. — Znaš, prihvati, da nijesam nikada mogla moliti kao ti. — Moli sada, odgovori Cortis. Jelena umukne, pak mu od jednom baci ruke oko vrata i nasloni čelo na grudi. — A ti, reče ona potresena; vjeruješ li baš od srca u ono, u što bi htio da vjerujem i ja? — Da, odgovori on mirno, vjerujem ti od srca. — A ako uzvjerujem za Jubav tvoju, nastavi Jelena, hoću li zasluživati da Gospodin primi ovakvu vjeru? — Hoćeš, hoćešl Jelena odmakne ruke s negova vrata, podigne lice i blago reče: — Moliću, znaš. Je si li zadovojan? Nasta svečan muk. Jelena je gledala smješkajući se svoga piijateja, koji joj nije mogao odgovoriti od ganuća. Mučahu i drhtahu osjećajući Oca svoga u sebi u žaru duha, iznad sebe u treptanu zvijezda slavoglasnih. — Sada vaja ući, reče Jelena. Sutra u jutro na šest. S bogom! Prijeđe žurno dvoranu i iščeze stubama, dok se Cortis pošao pokazati u prizemnu sobu, gdje se igralo, brbjalo i smijalo. Tu se malo zadrža, pa se uputi k jelama. Ondje, naslonen na staru jelu spadenih grana, pohlepno se sjeti onih riječi: ,,moliću, znaš; je si li zadovojan?" i zadube se u nih grozničavom 18