СРЂ

— 277 —

— Ne govori, гебе on. — A ako činim zlo? odgovori Jelena. On ponovi ovaj put jače, skoro zaklinući je: — Ne govori! — Htjela bih, promrmja Jelena, da me Gospodin nadahne. Cortis se još više prigne nezinu uhu. — Aleksandrija? reče on ispod glasa, 1855? Jelena okrete put nega lice začuđeno. On je gledaše blijed, s prstom na usnama. — Znao si? reče ona. Ne odgovori. Ona se sasvim uozbiji, obuhvati jednom rukom negovu glavu, prigne je k' sebi i dotače svojim negove usne. To je bio pečat muka. Ona mu uze ruku, postavi je na krilo, pogladi je gledajući ga, tražeći hegov pogled. Ali on šutijaše blijed kao krpa, uprijevši oci u sjenasti tok rijeke kraj svojih nogu. Ostaše dugo tako. Napokon mu Jelena ponizno, sasvim ponizno, prišapne: „opraštaš li mi?" On položi ruku na henu glavu, za čas. Odmah za tim se digne i predloži joj da pođu na stijenu, protegnutu u rijeci, kamenitoj ustavi o boku. Sjedoše ondje u buci vode koja poniraše u drhtavu, staklenu luku od ruba ustave do zvučne pjene, te oticaše daje sva u vrtlozima i drhtajima put sunca. Onamo pred otvorenom dolinom sve je bilo u svjetlosti, sve u zelenilu čak do]e do neba. — Zadni put! reče Jelena. Cortis je upita na koju će uru krenuti. Jamačno na vrijeme, jer se ima zadržati nekoliko ura u gradu prije nego krene u Mletke. Bila bi htjela krenuti vozom od dvanaest i po. Ova praktična strana stvari, ove brojke, probadahu obojici srce. Jelenine se oči zastriješe. Otimala se, otimala se na muku, ali dvije joj suze podrhtavahu na trepavici. — Danijele, reče ona, hoćemo li se ikad više vidjeti? — Bog je dobar, odgovori Cortis ozbijno. Dvije suze skotrjaše se ćutke. Htjelo se nekoliko časova prije nego je mogla izreći jednu plahu riječ: — A pisati? Cortis malo oklijevaše.