СРЂ

25

S R Đ

God. !П. Dubrovnik. 16 Маја 1904. Br. 9.

S T A R I C A. — Ivo Cippico. Parobrod se otisnuo od kraja, okrenuo i izišao iz spjetske luke; s negove palube po svome običaju posmatram lijepu okolicu i visoku obalu pored koje plovi. I makar da sam više puta imao prigodu da se nauživam tih vidika, ipak, uvijek, jednakom slatkom melanholijom prati mi oko mrke čemprese sustjepanskoga grob}a, i gledam hegovu visoku obalu i, ispod ne, duboko, tajinstveno more — i sjećam se sebe i svojih djačkih dana. Tu more uvijek žamori, a podaje u uvalicama miruje i vuče isprano, bijelo žalo, a čisto me u duši nešto steže, kada gledam u ta zasjenuta, skrovita zatišja, otkuda puca pogled na široku nemirnu pučinu ... A parobrod odmiče i za sobom ostavja uvalice, rate, škoje i škrape, uvijene u zagasito plavetnilo raznih nijanasa, po kada stiže pored crkvice uzidane u golu kamenu, što je zakriluje samac bor i jednako nad nom žamori svoju pjesmu, kao blagi odjek pučine, če]ad se po običaju krsti; ali ja ne dižem ruke, čemu"? Ja sam još prije u sebi osjetio svu milinu slobođne, skrušene duše . . . Pa eto i pošjedhega mr]anovoga rata i preda mnom otvara se kaštelanski prodor ■— prodor moga zavičaja — i tada, na dogledu vitkoga zvonika, moja je misao živ]a i postepence izbijaju jači osjećaji iz djetihega doba. I pogled bježi na sure visove i guste, mrke dubrave, pa tako svesrdno zanesen i ne osjetih da se s pučine postepence gubi jaka, trepereća sunčeva svjetlost, i da se s istočne strane gomilaju oblaci. — Nevera će! — čujem iza sebe nečiji glas. Okrenuvši se opazim poznatu mi staricu, majku jednoga moga školskoga druga. — Poznala sam Vas odmah, ali Vas nijesam htjeia smetati .. .