СРЂ

569

nih dvadeset godina (1818-1838), pa tek da ga onda prevodi. »Srpski tietopis« mogao je onda lako dobiti u Jeremije Gagica, ruskoga vice-konsula u Dubrovniku, koji ga je još od pocetka redovito primao. Gagić, i sam srpski kniževnik 1 ), mnogo je općio s naj većim naučnicima ondašnega vremena, da pomenemo samo vladiku Radu, Safaiika, Miklošića i druge, a i u Dubrovniku je, već prvih godina svoga boravka, zalazio u naj znatnije porodice i prijatejevao sa svim viđenijim judima. To bi, okrom drugoga, mogla dokazati i štarnpana pjesma (Nika Androvića?, g. 1826.): »Per le faustissime nozze del sig. Geremia Gaguitsch colla sign. Eutachia Lucich«. I ako je ovaj podatak samo prijevod, opet je vrijedan vidjela, jer da Appendini nije ovako osjećao, bio bi izričito spomenuo, da je to Kopitarov članak.

5 ) ŠafaHk n. рг. kaže, da se u zemunskoj općinskoj biblioteei nalazi rukopis: Јиологга или загцитителиое разлуждете о po/fi челов-кческомг изг сочиненги Г. Шевалље дг Арки, франц. аутора, cz россшскаго креве,{ено на сербскш сзмкђ Јерем. М. Гагичемг.