СРЂ

— 702 —

0 S V Е Т А. (15) Novela iz dubrovačke prošlosti. Prijatelu Pavlu Orloviću posvećuje M. de Valois. XIV. Na 2 Novembra 1482. neki mladi umjetnik na maleno platno prenosio je kistom melanhoničan predio glasovitili ruševina između Terma Antoninskih u Rimu, a pokraj nega jedna lijepa gospođa prebacala je preko prsta svileno vezivo. Po licu su izgledali vrsnici, a po ћаЦпата se vidjelo da su iz bo|e porodice, sasvim da su se tako zadubli u svoju radhu, kao da im o noj ovisi nasušni hjeb. Zazvoni polagano zvono na crkvi Sv. Nereja i Ahileja. Umjetnik se prenu kao iza sna i spusti kist na zemju. — Ne mili mi se ovaj melanhonicni odjek, progovori nekim turobnim glasom. Lenko, ili je možda već večerni Angelus? — Nije, brate, već zadni udarac zvona na spomendan mrtvijeh; a mi nijesmo smolili ni jedno miserere. — A za čije duše da molimo? zapita umjetnik s nekim posmijehom na licu. — Za jadne duše u očistilištu. — Imaš pravo, Leno. Ako su duše našega oca i naše majke u mjestu očišćena, tvoje će im molitve bez sumne biti od utjehe, jer si ti nevina kao andiol Ali, na žalost, opažam da s godištima gubimo one lijepe običaje, koje smo jednom naucili u mletačkom zavodu. Danas n. pr. zlo smo učinili, što smo propustili ovaj dan, a da se nijesmo u kakovoj crkvi za nih pomolili. — A mi pođimo u crkvu, reče Lene, i ja osjećam potrebu da se danas pomolimo Bogu. Izađimo iz ovih ruševina, koje me rastužuju. Ivan se zagleda u milo lice svoje sestre i ne reče ništa; jesenski večerni lahor igrao se bršjanom ovitim oko starili lukova, i kad i kad po koji kamičak ocijepio bi se od kolosalnoga stupa i pao bi na tle ... zub vremena!