СРЂ

— 715 —

OCJENE I PRIKAZI.

Milan Begović. Vojislav Ilijć. Studija. Sp|et 1904. Ova studija g. M. Begovida o Vojislavu zanimiva je s više razloga. Zanimiva je, jer piše pjesnik o pjesniku, učenik o učiteju, Hrvat o Srbinu. Zanimiva je još i s toga, što je ovo jedno novo mišjcne o Vojislavjevoj pojeziji, o kojoj su izrekli svoja mnijena i pok. Nedić i g. M. Car i dr. G. M. Begović prikazuje Vojislava Ilijća ovako: Vojislav je velik pjesnik, pjesnik umjetnik, što nije nijedan pjesnik kod nas, a i u opšte ih je malo. Upečatke prima iz prirode, pa ih onda promatra očima umjetnika, koji u svemu traži lijepo. I ovo je ono što ga je zajubilo u grčki život, te je Vojislav i formom i umjetnošću i čežnom pravi Helenanin. Vojislav je klasike upoznao iz prijevoda. Ovdje g. Begović potpunijem pravom zamjera ukidanu grčkoga jezika u srednijem školama u Srbiji, jer su i Talijanci i Francuzi podigli svoju kulturu „па zlatnim temejima klasičnosti". I što se stila tiče, Vojislava se može uporediti s Grcima. Sad je govor o metrici. Vojislav „imajući u duši obije mirne, resignirane, duboke boli, daleko od svake borbe i meteža, teško da je mogao izabrati poskočnicu Brankovu ili uobičajenu Zmaj-Jovinu strofu: prva je prikladna pustopašnosti i obijesti mladenačkoj, a druga sentimentalnim izlijevima srca i uzdisajima", i zato on traži sumorni hegzametar, isprepleten kraćim jambskim stihovima, koji jasno ođrazuju negovo nespokojstvo i vječnu čežhu; traži ga, jer je to osobitost velikijeh pjesnika. Pjesme su hegove samo umjetne; on je na narodnu malo, skoro ništa pjevao, i on za to bira osobit razmjer. Jezik mu je čist i narodan, uglađen i otmjen, kad mimoiđemo rijetke lokalizme i provincijalizme. Na primjedbu jednoga srpskoga kritičara, da je Vojislav siromašan fantazijom i osjećanem, jer se na hemu vidi utjecaj Carducci-a i Heine-a, g. Begović ispoređuje Vojislavjevu s Hajnovom i Kardučijevom pjesmom, pa i s Leopardijevom („Istok", „Lir. Intermezzo", „Na Vardaru", „Sull'Adda".)