СРЂ

— 763 —

djelo po gustoj paučini, koja se oko praga i prozora savila. Ivan je drhtao kao trstika, a Lene se prijubila uza svoga brata, naslanajući glavu na negovo rame — da li od straha ili od kakvoga drugoga časovitog osjećaja, to ni onisaminijesu znali. A ipak silno lupane srca u grudima napominalo im je, da se rješava tajna nihova života. Otvorivši fratar kućna vrata i naslonivši svoj štap odmah do nih, okrene se prema Ivanu i Leni i pozove ih da uđu. Ivan oklijevaše kao da se boji; ali na ponovjen poziv fratrov uđe unutra. Fratar zatvori za njima i kućna vrata, te uhvativši Ivana za rame polagano ih izvede uza stube u prostranu dvoranu. — Обе, od jednom će Ivan kao da se probudio, za Boga, kamo nas vodiš? Fratar ga pogleda, a na oči navališe mu suze: — Ne bojte se, djeeo, reče, vi ste u kući svojih otaca. — U kući svojih otaca"?! začuđen će Ivan, gledajući Lenu, u kojoj nije bilo ni kapi krvi. — Jest, djeco moja, ne bojte se ničega, uđite u ovu drugu sobu. Ivan, ne vjerujući svojim očima, uhvati Lenu ispod ruke i uđe za fratrom u drugu sobu, na desnoj strani. U sobi, pred na pola otkritom postejom, fratar se zaustavi i reče slabim i drhtavim glasom: — Djeco, poznajete li vi ovu sobu"? — Kako je možemo poznati, odgovori Ivan, kad je ovo, dobri oče, prvi put da ovdje dolazimo, a ova je soba odavna zatvorena? Lenu izdavaliu noge, i ona se spusti na stolicu što je uz posteju stajala. -- Ah, Ivane, uzdahnuvši progovori fratar, ovo je kuća tvoga brata, koju mu je u prćiju donijela Lene Ohmučevica, a ovo je bila nihova svadbena soba, u kojoj prve večeri i fratar ne mogne da[e, već obrvan plačem stade glasno naricati: — Oh, Leno, Leno, dobra Leno! — Bože, Bože, od jednom uskliknu Lene, hoće li jednom ovo svršiti?!