СРЂ

— 877 —

Slave. Ah što mi je to žo cut! Antun. E! nije ništa dobro, a eto vam tu liječmka. Ivo. Znate li, ona pati zaduhom, a bilo je hladno na dvoru, pa mangarnica Slave. Ma je li? — Nije ništa teško? Ivo. Moglo bi i pozlit. Viaho. Ma što joj se to zove? lvo. Može bit da joj je žica nemoći u krvi, a može i to bit da joj je pošla kakva suprotiva po srcu. Za to su joj se uzigrali i živci. Slave. Tamo na Jeto, Antune, va|a da je povedeš na liječene u svijet; a sad bi se htjelo da se može oporavit. Iznhsli, dokture, kakav lijek. Bi li bio koji nacin? Ivo. Bi, kako ne; kakvo rastresene i razigrane duha, kakvo veseje u kući. Govorio sam Antunu, ništa bo}e nego da se ova vjera sklopi, pa bi gospođa Jele prhla kako vjeverica. Siave. To, to, to je najbole! Antune, omekšaj, umoli se! Vlaho. A šio govori Kate Mala? Ivo. Grad se teško osvaja, ako mu ne otvoriš vrata. A Kate je vratarica, i ona Peru otvara vrata sa svijem srcem. Vlaho. Kad je tako, sve je lasno. Antune, ti mučiš?! Antun. A što ću govorit, speli ste me u gvožda. Slave. Ma reci nh, Antune, što ćeš iskat bo|e od Pera Maloga? — Dobre je kuće, skiadan je, pošten je; jest malo plah, ali je mlad. Antun. A negovo Srpstvo? Kad promislim, sva mi se krv popne u glavu. Ivo. A ti sved istu kako Trentin*). „Ne quid nimis' 2 )". Razbio si svakomu kitariri ') tijem Srpstvom. Vlaho. Lijepo je zasvirit, pa i za pas zadjesti. Siave. Pa nuti! Svršio je nauke, i kako čujem vajan je liječnik. Antun. Ma ja, sve što ih je, ne bih se od nijednoga pustio liječit. Ivo. Da, da, imaš razlog; mi nijesmo učili veterinariju.

') Vlastito ime jednog đavnog' građanina, koji je uvijek istu stvar ponavlo. 2 ) Ne treba ništa pregoniti. 3 ) Stari muzikalni stroj.