СРЂ

— 1019 —

noj knizi svoje „Republike" pripovijeda čudnovate doživlaje nekog Hera iz Armenije, cija se dusa nakom smrti opet povratila u tijelo. U „Gorgijr', gdje nam opet opisuje takav silaz, spomine Minosa, Radamanta i Eaka kao suce preminulih. Platonov podzemni svijet ima već i rijeke Kokit, Piriflegeton, Aheron i močvaru Stiks; po negovoj teoriji duše zločinaca i zlikovaca ne mogu iziti nikad više iz Tartara. Da potkrijepi svoje nazore o neumrlosti duše, Plutarho nam pripovijeda doživjaje nekogTespesija iz Cilicije, koji je tri dana poslije smrti uskrsnuo i stao da cini pokoru za svoje grijehe i opačine, te da pripovijeda svakomu ono što je kroz ta tri dana na drugome svijetu vidio i doživio. Ovako se vizije o tajnama preko groba malo po malo razvijaju, te uzimlu neke stanovite oblike. U nima se prvi put lcušalo, da se kazne odrede prama veličini i teškoći prestupaka; u nima je izrečno naloženo, da se na gornem svijetu kaže sve ono što se vidjelo, e da se time okoriste i drugi. Tijekom vremena vizije postaju svojinom Judskoga roda; one de se kroz vijekove sačuvati, prilagoditi novim vjerskim nazorima, izgubiti po koju od svojih osebina, ali će sačuvati svoju jezgru. Već u svetim knigama Izraelaca nalazimo kazne i nagrade iza smrti spomenute amo tamo, kao kod Joba i Danijela, ali tek s kršćanstvom nastaje onaj ciklus legenada o mukama i nagradama nakon smrti. Carstvu božjemu i vražijemu tek kršćanstvo podaje osobit oblik. I premda već kod pisaca pogana nalazimo određena mjesta za boravište preminulih, Tartar nije drugo već mjesto vječnih tmina, gdje sjene, osim koje iznimke, ne podnose nikakvih muka, isto kao što i duše pravednika ne uživaju baš ništa, dapače oplakuju izgubjeni život. S kršćanstvom se naprotiv sasvim mijena lice carstva smrti, jer dok pravednici uživaju nebeske radosti, zlikovci trpe paklene muke, sve po zasluzi. Duboko čustvo pravednosti, jasan pojam o nagradama za onoga, koji je na ovome svijetu bio izložen udarcima sudbine, očituje se u riječima Spasiteja, da je carstvo božje za siromahe duhom, i da će lakše proći deva kroz uho od igle nego li bogataš ući u carstvo nebesko. Isti se smisao nalazi i u priči o bogatašu i siromahu Lazaru. Spasitelj otvara rajska vrata dušama pravednika i svojim silaskom u pakao krši i uništuje silu vragova. Uz raj i pakao