СРЂ

— 1034 —

PRVO OČAJANE. — Ivan B. Đaja. Kad Andrija Mihajlović stiže do kuće, bješe jako umoran. Pred stepenicama zastade zamišjen; ali čuvši odmah nečije korake, on se робе polako penati, spuštene glave, s rukama iza leđa. — Imam šest spratova da savladam, mišjaše Andrija. Još pet puta ovoliko, reče on došavši na prvi sprat. Još tri puta ovoliko, reče stignuvši na drugi sprat. Kad dođe na treći sprat, on zastade i uzdahnuvši reče: Još jedan put ovoliko ... Nijesam ni malo umoran. Ali nastavivši svoj put osjeti kako mu disahe sve \'iše ubrzava. Dakle, još polovinu onoga što sam prešao, reče na četvrtom spratu. Još petinu, reče na petom spratu, a kad dođe na šesti i posjedni, duvaše kao mijeh. Ušavši u svoju sobu baci šešir na posteju pa se nasloni na otvoren prozor. Bješe nezadovojan svakog puta kad bi se popeo uz stepenice, zbog onih glupih računa koji mu drobjahu glavu kao što on govoraše — a koje ne razumijevaše nikako. — Ko bi mogao to reći! prošapta Andrija malo docnije pogledavši u sobu i ostavši na mjestu nepokretan, skrštenih ruku. Približi se onda posteh kao da traži nešto na podglavku, pa zatim dođe nasred sobe i sjede na malen sto, na kome stajahu nekoliko khiga i jedan lonac, te nastavi poluglasno: — Kako ima stvari koje me muče! Opsjednut sam kojekakvim glupostima, koje će me unesrećiti. Osjećam da svakim danom nestaje snage u meni; nijesam kadar popeti se uz one stepenice a da ne držim računa o spratovima; moram ih brojiti, moram! Moram praviti one račune; pa i kad bi mi zabranili da, to činim pod smrtnom kaznom, ja bih ih morao brojati, morao bih misliti na ono što ne ću da mislim, morao bih!.. . i Andrija Mihajlović duboko uzdahnu. To bješe mlađić kome se ne mogahu tačno odrediti godine; velik, snažan, bezbojna lica, uokvirena zapuštenom mladićskom- bradom, nosa nešto savijena kao orlovski kjun, očiju malili i sjajnih.