СРЂ

— 1067 —

pozvao u goste u svoje dvore u Rijeku nekoliko trgovaca Turaka i niliova emina, te se vožaše s nirna za zabavu po Rijeci. Ovo družene s Turcima, milo preko mjere Marojici, bješe zazorno malomu vijeću, koje odluci da mu se pismeno naloži, da se odmah s drugovima vrati u Dubrovnik i prikaže u „Dvor" na opravdane. Najuti se Marojica čitajući ovako pismo, ali najuti se grdno samo na Sorkocevića, kojega držaše začetnikom osvade i provodiocem ovoga mrskoga naloga. Marojica iskrca Turke, otide u Gruž, ali ne po naredbi ončas u grad, nego prenoći u Gružu. Tek se sutradan 25. jula 1662. prikaže malomu vijeću. Tu mu knez zamjeri, što se nije ončas odazvao nalogu i što se družio s Turcima. Uzrujan Marojica nesmotreno opazi, da on zna s Turcima boje općiti, nego 1 udi koji bjehu dali da mu se pošaje ono pismo. Ali kad mu se prigovori da je darovao pušku nevjerniku Turćinu, plane gnevom i pobjesnivši zavapi: „Bezobrazno laže ko to tvrdi; ja veju da je ovako, poginulo mi i stotinu života i stotinu duša!" Odmah ga odalece iz vijećnice pak ga osude na tri mjeseca tamnice. * * * Marojica je o starome Sorkočeviću možda osnovano držao, da mu napadaji na hega nijesu bili potekli iz moralnijeh načela, nego iz zavisti protiv negova, Sorkočevićeva brata, kojega je Marojica bio zavolio, kao što mu je bratski hibio i sestru. Kad je Marojici uručena osuda, on pobijesni od Jutitosti, a stari Sorkočević je tada uprav sjedao pred Dvorom i razgovarao se s drugijem starcem. Marojica zgrabi nož, izleti, dotrči do staroga Sorkočevića, navali naglo na nega i udari ga smrtimice u glavu i u ruku. Sorkočević pade preteško rahen toga dana 25. jula 1672. i preseli se u vječnost 18. avgusta iste godine. Marojica ončas po zločinu pobježe, kako se pričalo, u manastir Male braće, najprvo u biblioteku, pak u tajnije skrovište istoga manastira. U trenutak se prosu po Dubrovniku glas o groznome Marojičinu nedjelu; cio se grad uzbuni; vijeće se sastalo ; javna trub]u naviješta puku, koji se bio oko ne nakupio, da se ne