СРЂ

- 1084 —

čuje gdje „tamo na vrelu lagašlto pjesma zvoni", glas drage svoje; pridiže se, pa onda klonu! Cas kucne bilo, caskom se odmara кб sahat prije neg' će stati. Zuji kroz mozak čopor misli trže se te rece:

još hoću iubit, jošte hoću žiti ! U pustoj i mrkoj noći daleko tamo počivaju ono dvoje starijeli. Pred ikonom je u]anica i gori, kad čitav mir poremeti neka lupnava i Na jednom kroci do vrata neko, lupne poput điva. Stara se prene i pogleda, vidt pred ikonom gdje drhtavo svijetlo raste, a srce postaje krvavo, rumeno; trepti, ječi bono i kriči „Мајко! Majko!" A staričinijem licem кб jesena kiša razliju se suze. Na bojnom poju posvuda su povajeni loševi „zgrčenih pesti, čela izraiienih", a mrke im ptičetine kjuju i piju mrtve oči. Vjetar duše, puca trstika žuta, oblaci, gorieni visokom zrakom, kidaju se. Gasne pošledria zviezda u naručju zore, te zlatnim usnam vrške gora lubi. Na to se lice Proroka sa Jasne Polane kaza kroz oblak, i zbore riegove časne usnice: „— Ne ubi! —" Dubrovnik, deeembra 1904. Frano V. Kulišić.