СРЂ

— 2 —

,,Đ Е D 0 V 0". Sličica sa dubrovačkog'a sela — Kristo P. Oominković. Ove godine udrilo neko čudo od zime, te svatko ka,že da je ne pamti take. Ja izišo u selo do kuma') Ivana, negđe pri samu večer, U ogništu plamti jak ogać кб da će brava da peku. Kum Ivan sjedi u prikrajku uz ogan, umotan u struku i kabanicu. Pružio noge prama ognu, izvija dimom iz cibuka, pa samo kad i kad okrene dlane da grije, otere rukama i opet prihvaća za cibuk. Star je čovjek, te ni sam sigurno ne zna koliko mu je godina; ali po onom, što on i drugi iz sela kazuju, svakako mu je oko devedeset, ja jednu mane, jajednu više. Sijed vam je to čovjek, bijel ko ovca. Osredne visine, širok, malo pognut; a pod gustim obrvama sijaju mu dva čista oka, da se lijepo u nima odrazuje plamen ogna te gori na poprištu. Držana je nekako slaba, jer su ga godine oslabile; ali je jak svjetom. Mnogo je živio, pa je mnogo vidio i naučic. „Sto se više žive, više se i zna", kazivao je kum Ivan. Ostali ukucani sjeđe oko ogna, pa se svaki čas po neko digne, navajuje grana i cjepanica, te dunuv što jače može, za čas istjera jak plamen, a on ih grije i svijetli im. Snijeg evo od sinoć mpprpgfm-m pipl^ pa _Irarl Лп,ц^-јn.lvjetar, premeće i izvija nime po zraku, zava|uje ćoškove i ostav|a ga u zavjetrini. Kad i kad zavije nim kroz malene rupe među crijepom, te ga natjeruje u ognište; a sitne pahujice sasvijetle suproć plamenu ko sitan biser. — Dobra vam večer! nazovem, kad u|egoh u ognište stresnuv sobom od jake zime. — Dobro ti i Bog dol ozovu svi, a žene i djeca digoše se da mi mjesto načine. — Kud si sinko izlazio po ovom božijem vremenu, da putem pogineš! ? pita me kum Ivan iznenađen mojim dolaskom — Hoćeš li malo rakije? — Donesi mu odmah rakije! vikne brzo na nevjestu, i ne čekajuć, hoću li mu odgovoriti.

') U Župi đubrovačkoj nazivju kumom i onoga, ko im baš i nije kum. To je obioan naziv kod mnogijeh, mješte naziva: prijatelu!