СРЂ

— 293 —

bržo okreće, jer je ]ubav, koje ga stavja u kretane, najveća. Zatim mu tumači, s kojega je uzroka nebo što je najbliže zem|i, mane savršeno od neba koje je najbliže Bogu, te mu imenuje svih devet anđeoskih redova. 29. Beatriea razlažo pjesniku o uzrolcu, mjestu i vremenu, kada je Bog stvorio anđele. Svi anđeli od Boga stvoreni bijahu jednako dobri, jednako savršeni, jer im bijaše isti izvor i početak: Bog. Nego jedni so odmetnuše od Stvoriteja, i to baš netom ili stvori, a drugi ostadoše vijerni. Odmetnute anđele stjera u pokao, a među hima i Lueifera, koji je sa svojom oholosti upropastio jedan dio anđela. Oni, koji Bogu ostadoše \ijerni, te u svojoj poniznosti priznadoše, da je nihov opstanak i život pos]edica milosti božje, stadoše od tog časa okretati se okolo one svijetle užarene taeke. Radi nihove poniznosti udijeli im Bog i posvećujuću milost i tako postadoše nepogrješivi. Broj je anđela ogroman, neizmjeran, judski ga um ne može pomisliti. Božja se milost i jubav odražava u svakom pojedinom anđelu, ali On u jedinstvenosti svoje naravi ostaje jedan nerazdijeliv, kao što bijaše prije nego je stvorio anđele. 30. Kako nestaje svjetlosti zvijezda pri pucanu zore, tako postepeno nestaje i anđela, koji se dižu u Empirej. Beatrica se obraća Dantu te mu гебе, da se već nahode u Empireju, gdje nema mjesta kretanu i vremenu, gdje vlada Jubav i vjećni sjaj, gdje će vidjeti anđele i blaženike, ove posjedne s tijelom, kako će biti iza uskrsnuća puti i zadneg sveopćeg suda. Malo po malo privikne pjesnik svoje oci, da podnesu prejaku svjetlost onog neba. Tada opazi rijeku među obalama zaraslim svakovrsnih cvijećem. Bezbroj je iskara skakalo iz te rijeke, padalo na cvijeće i opet se vraćalo u rijeku. Na jednom se ova mistićna rijeka prctvori u neizmjerno more žarke svjetlosti. Cvijeće uzimje spodobu blaženika odjevenih bijelom odorom, koji se poredaše oko mora da se u h ogledaju. Iskre se promeću u andele, koji neprestano lcte u prostoru među blaženicima i vječnim boravištem presvetoga Trojstva. Blažene se duše redaju u više nego li tisuću redova, jedan širi od drugoga, sastavlajući tako sliku bijele ruže, čiji se listići od središta sve više proširuju. Sređište je te vječne ruže Bog. Beatriča pokazuje pjesniku mjesto određeno za Henrika VII., koji će uzalud na-