СРЂ

— 423

svoje gnijezđo pod vrletnim stijenaraa na obali sinega mora, gdje puška turska uo mogaše doprijeti. ['ucan topova, taj posjcđni uzvik bola republike na umoru, bješe umukao. Grad imađašo izgled grobnice. Nikoga po ulicauia, po pijaci; dućani zatvoreni, a sa prozora dvokatnih ka menih palača provirivaše po koja glava kroz spuštene persijane. Samo se бијо tutan koračaja vojničkih patrola i cijukano čiopa. Po kućama, po apotekama i kafanama život Dubrovački bješe se uspavao, duliovi bijahu uzbuđeni, srca u grudinra sledena. Po neko se strašio nadom da je ta nosreća samo prolazna jor, kao što to biva u nesreći, }udi nijesu mogli da dođu k sebi da sebi predstave, da je stari život prestao a novi otpočeo. Zaroblenici, rancnici i bolesnici prolazahu s vremena na vrijemc pijacom, ovi posjedni da nadu nege u prostranim bonicama, podignutim logatima bogate vlastele. U onoj do manastira Sv. Klare ležaše među ostalima i jcdan bolesnik koji nemndašo francuski tip. Vidjelo se na nemu, da mu je vrlo teško i da je uzbuđen. Bješo pridigao inalo glavu i dozivašo jednu kaluđericu, koja obilažaše bolesnike. Ova se bjcše uputila k nemu; imala je stisnute usne a na ledenom licu nijesi mogao primijetiti ni zračka miiosrđa. Kad pride bolcsniku trže se protiv svojo vo[o i izbježe joj iz usta uzvik; — Zar si ti to, Ivo"?! — Da ja sam, odgovori ovaj razgoračavši oči i izgovarajući's mukom riječi. Oudno ti je, gdje me vidiš ovdje kao francuskog vojnika. I ako mi jo teško, ipak umirem miran, jer sam se osvetio. Sila viastele, koja ше unesrećila i nagnala da stupim и redovo naših neprijateja čim sam doznao da ćo oni ovamo, danas je pod cijenu našc samostalnosti smoždona, i lieće sc više nikada povratiti. On sc za čas ućuta iznemognut naprezanem. Marica stajaše pred nim nepomična, ali uvijek hladna. Zatini se bolesnik udari po čelu i reče; — Nesretnice, što si učinila od moje kćeri? — Umri spokojno; ona je obukla također ove haline i nalazi se u istome manastiru u kome sam ja igumanica.