СРЂ

415 -

I u manastiru nasta opet grobna tišina. Na poju hujaše još neprestano vjetar. * * * Kad nekomo već u dvađesetoj godini omrzne život i iz srca mu počnu iščezavati sve iluzije, којо bi trebalo da se tek tada pojavlaju, onda organizam počne da so troši od duševne tuge i tjelesnog bola, ili srce počne naginati zlu i čovjek шоralno opada. U oba ova slučaja jedina ga smrt može osloboditi muka, koje ga neizbježno more. U prvomo slučaju — to jest kad so srce uzopači, on još većma zavoli život i ta ga Jubav nagoni na sve veća zla, u kojima nalazi naslade i brzo izgubi ono, što čovjeka čini čovjekom. Da je Marica, danas već igumanica manastira sv. Klare dostigla ovaj stepen moralnog opađana, moglo se lako uviđeti. ,Još ne bješo navrsila ni petnaest godina, doba u konie mlada ženska duša uživa u šarenilu cvijeća i u plavetnilu neba, a već je bila obuzola strast i čežna za poznavanem naslade. Samo je tražila onoga, koji bi joj dao prilike da zadovoji svoje prohtjeve. I nađe ga: bješe to sin jednog od kmetova nenog oca. I jednoga dana, kada su bili sami u gradini, djevojčica još nepokvarena, ali od prirode naklonena zlu, ogrli Pava kmetovog sina, kršnog mladića od svojili šesnaest godina, i zahtje od nega na silu da je objubi. Može biti da ona nije ni pojmila što radi; krv joj jurnu u glavu kao plamen vatre i obuze je jaka čežna za nasladom. Iz toga se moglo i proreći da ćo ta djevojka s vremenom sve gora postati, jer je griješila od prirode a ne iz nekih ličnih pobuda. Pava istjeraše odmah iz kuće, držahu ga u zatvorti neko vrijeme, ali kako nije bio punoletan, nije mogao biti osuđen na više godina. Maricu pak smatrahu žrtvom gadne strasti jednog pokvarenog djeteta, pa su je još boje negovali i mazili. Ne prođe ni dvije godine, od kako se desila ta nesreća u kući a Marica, već zrela djevojka, jer u godinama kad je mogla razlikovati dobro od zla, počne se vrtjeti oko gospara Iva, kućnog sekrotara. Ovaj znajući, kakva se duša krije pod lijepim licem ove opake djevojke, počne se kloniti od te napasti;