СРЂ

134

СРЂ. — SRĐ.

Daleko se čišća naprotiv sačuvala buddhistička đoktrina u slobodnijem i moćnijem kraljevstvima Siama i Japana. Osim ljutosti, nezavisnosti i nacionalnog osjećaja, ovi buddhistički narodi imaju jedan drugi harakter, koji se zapadnjacima čini u protivurječju s naukom odricanja, a koji je naprotiv njezina najdirektnija posljedica, hoću da rečem veselost. Singalci, Birmanci, Siamci, Annamićani, Tonkinci, Japanci, biva narodi najspontanije buddhistički, na glasu su kao najveseliji, najvedriji, najspokojniji, ne samo u Aziji, već i na cijeloj zemlji. To je veselost onoga, koji je došao da pobijedi, sasvim ili dijelom, sama sebe: ona prava veselost, koju je Sveti Б"гапо učio fra Leona, i koja je osnovno svojstvo Japanaca. Japanski narod s dvjema rasama te ga sačinjavaju, maleskom naroda i korejskom plemstva, ima tamno i legendarno porijeklo kao svi narodi. Njegova'prava dokumentovana povijest počinje baš s uvedenjem Buddhizma, 552, poslije Hrista. Prije od tada može se samo kazati sa stalnošću, da su Japanci bili osvajači, koji postepeno potiskivahu autohtone Ainu od juga put sjevernijeh ostrva i preduzimahu pomorskijeh preduzeća put obala Koreje i Kine. Imali su one oblike prirodnog politeizma, animizma i spiritizma, te su zajednički svijem primitivnijem narodima i koji sadržavaju prve klice filozofije ; ali ti oblici bijahu u Japanaca osobito razvijeni i još žive u shintoističkom kultu i nalaze izraza u mnogijem njihovijem aktima i riječima i mislima. Te je vrsti n. p. završetak izvješća admirala Togo o boju kod Tsušime (donesenog od Times- a 24. julija pr. g.), koji su Evropejci ili ne razumjeli ili naopako prosudili, dok on u stvari izriče ovo prastaro vjerovanje u nadosjetilne svjetove i veli, drugijem riječima, da na nebu i na zemlji ima više stvari, nego što ih mogu percipovati naša osjetila ili snijevati naša filozoflja. Narod s dnom metafizičnog osjećanja, kao što su Japanci, valjalo je da pruži vrlo dobro zemljište za doktrinu kao što je buddhistička, u kojoj imanentna realnost svijeta izgleda uvijek i jedino kao osjetljivo ispoljenje dublje i transcedentne idejalnosti. Stoga, čim Buddhizam stiže u Japan i bi poprimljen od cara, on se brzo rasprostrani među plemstvom a odavle među narodom, koji, premda sačuva shintoističko dno, na ovome