СРЂ

144

СРЂ. — SRĐ.

žitelja." „Casno je, u ostalom, ime hrvatsko, časno takođe srpsko. Nemamo se ni jednoga ni drugoga mi stidjeti. Od obojega nama nikakva zazora ; pače svjetska ratna historija i svjetska estetika privezuju za ta imena mnogu zasluženu hvalu; ali su nam opetsuviše puna usta o krasoti i čaru i moei njihovoj, a to je, treba reći, malo umjesno. Mo<5ni u istinu narodi ne hvale i ne uzdižu, osim Nijemaca, sebe toliko, koliko mi i Madžari, a valjda i Hpanjolci, sebe u zvijezde kujemo. Sreća u tome, da na nas Europa slabo pazi, kad mi sebi pletemo vijence svakojakih odlika i oko glava naših prosipljemo obsjev svetinje. Izbjegavamo ovako nepriliku, da se svijet, gledajući čudnovate zavoje našeg dima, do sita grohoće." U članku se dalje raspravlja o najnovijoj krizi u evropskoj politici, o opasnosti koja nam prijeti od germanske ekspansivnosti, o novom kursu kod Srba i Hrvata. Napredovanjem demokratske ideje, slobođa se, pitomina i ljubav sve više razvijaju. „Тек je čovještvo u pravoj cijeni, pri današnjem širenju demokratske misli. Popušta uobražavanje o sjaju i veiićini naroda; skače u cijeni plemenština i dobrota pojedinih lica, biser karaktera njihova. Aritmetična brojidba duša vrijedi malo; više važi jedna uljuđena komuna od neuljuđena golemog naroda. Cemu svetost narodnog imena, kad jedaleko svetinja i neporočnost privatnoga života ? Ovu ne nadomješta nijedna grandioznost iz prošlosti, nijedna državno-pravna tanka koncepcija, nijedna spoljašnja titulatura Pod ovakovom praznom magniflcencijom. i nad savkolikim patriotskim dimom iz minulih vremena, đemokracija, kojoj je u svakoj stvari do suštine, već se smije. A i doista, iz ovoga lošega sjemenja i prelagano-

ga šušnja sreća ne klija narodu." Primjenjujući na naše prilike izreku Massima D' Azeglio : ,,Si e fatta I' Italia, e non si fanno gl' Italiani", pisac završuje : „Sređimo Hrvate i St'bo, pa eto načinjena i Hrvatska i Srbija." •|* Henrik Ibsen, Norvežanin, dramatičar svjetskoga glasa, umro je u 78. godini svoga života 23. maja o. g. Ukopan je na državne troškove. U narednom broju donijećemo o njemu opširnu radnju od Torkvata. •j" Eduard von Hartmann. U Gross.Lichterfelde kod Berlina umro je prošle sedmice u 64. godini života ovaj glasoviti njemački mislilac. Već svojijem prvijem djelom: „Philosophie des Unbewussten" Eduard von Hartmann svratio je na sebe pažnju učenoga svijeta. Ovo je ujedno i njegovo glavno djelo, čiji sam natpis izrazuje osnovnu misao filozofa. U opreci sa Schopenhauerom, koji je svoj sistem krstio „transcedentalnim idejalizmo m", Hartmann brani „transcedentalni r e alizam", pozivljući se u tome, kao i prvi, na Kanta. Razilazi se i u još nekijem glavnijem tačkama od Schopenhauera. Zajednički im je pesimizam, koji Hartmann ublažuje idejom evolucije: apsolutum postaje fenomenom da se putem imanentnoga svjetskoga procesa oslobodi transcedentne boli, postignućem transcedentnoga objekta. Moralnijem se djelovanjem prekraćuje ta ,,via crucis", antimoralnijem produljuje. Hartmann je napisao mnogo djela, ne samo filozofske prirode; često je i po književnijem listovima raspravljao raznovrsna pitanja. Od glavnijih djela spominjemo još: „Zur Geschichte und Begriindung des Pessimismus", „Phanomenoiogie des sittlichen Bewusstseins", „Geschichte der Metaplivsik" i ost.