СРЂ

ERUPCIJA VEZUVA* Aprila 1906. Prof. Dr. G. De Lorenzo. Dok su se noć i ruševine slegle nad zalivom, te prije raalo dana bijaše баг, i srce se steže od samilosti ispred tolike boli i tolikoga jada, pamet još nastoji da se kadikad oslobodi tjeskobne more i da pronikne strašni pojav, e da mu ispita uzroke, izmjeri posljedice. Ali liladna je znanost, i vedra: ona ne predviđa, ne pretječe, ne blaži: ona naprosto gleda, više ili manje dubokim okom; posmatra, više ili rnanje uviđavnom pameti; opisuje, više ili manje preeiznom riječi. Ipak ova riječ raože i ona da pruži jednu utjebu: utjeliu znanja, koje veliča duh, oplemenjuje um, eineći mu da sazna kakvi su čovjeciji, zemaljski i kozmični udesi, postavljajući mu sadašnji pojav u bezbrojni niz sličnijeh, te su se razvili, razvijaju se i razvijaće se u kruženju svemira bez početka ni kraja. Sadašnja erupcija Vezuva obzirom na zemlju što predstavlja? Ništa drugo nego dimeći čunj, visok malo više od 1000 metara, koji je svojim lavama, lapilima (kamičkiraa) i pepelom posijao smrt i ruševine i tugu na 20 kilometara oko sebe. Sve je to pogledom na zemlju kao kožica zrna leće pristavljena na kruglju po prilici od metara Г30 diametra; ali je to dosta da donese pogibiju na pukove mravi i ljudi, i da nam da stravičnu ideju pomamc, golema Kiklopa. Nego kada i kako i zašto prvom sijevnuše bljeskovi iz mrkoga okruglog oka zemljinog sina? Da to rečemo, treba nam mnogo poći natrag tijekom naše povjesti, do prehistorijskih vremena, kad ljudi počinjahu da poprimaju antropoidno obličje,

* Prijevod iz rimske „Nuova Antologia" 16 Aprila 190G.