СРЂ

IZ „NOVIJEH DUBROVAČKIJEH ELEGIJA". Lujo Vojnović. I. La Paloma. (1881). Vožah se po mrtvijem vodama jezera. Kratki talasi nađimahu se tromo, puni listova žutijeh i bijelijeh nenufara. Arnautska ostrva i brda, blijeda u vodenijem parama, redahu se na divljem orizontu do visova sniježnijeh, a ribarske kolibe stajahu prosute, kao trogloditske gragje. Bez smjelosti i čara, glibava voda cjelivaše izlizane stijene na kojima gomile kamenja i slamnate strehe bez ljudi svjedočahu za neke nezapamćene, mračne seobe prosjačkijeh plemena. Sam stajah na lagji. Na krmi se vijaše zastava, čagjava, ponizna, tužna. Sred mliječne tišine, prekinute dosadnim disanjem pare, po koji se put čujaše krik pelikana, a u sumračnoj šari, na dalekom visokom ševaru, prolijetahu duga, bijela krila vodenijeh ronaca. U taj mi čas, ne znam kako, ugje u dušu topli vazduh Grada. 1 vizija mi sve jasnija bivaše nekog dana, kad meksikansku pjesmu zapjevah s Njom u staroj polači za Grospom. Nesnosljiva topla pjesma zauze mi moždane i otpočeh je pjevati kao nekijem drugijem glasom — utvara i ljubavnijeh sjena. „Лћ, les gais matelots!" raznošaše vjetar preko nizina onog nedovršenog svijeta. I osjećah svu strast i gorčinu moga prvoga predavanja ženskome srcu, tamo doli, pod onom kućom na Pločam, gdje hrid mirno cvate i propada k moru, rumena, izmučena, puna tajnijeh, nedostiživijeh požuda. Pogledah oko sebe. Ovdje, zemlja jedva dirnuta prolaznim povjetarcem sreće, opustjela, divlja, demonima predata. Kruti,