СРЂ

MURTALOV SLUČAJ

da je seljački sin, da je djetinjstvo i prvu mladost proveo u oskudici, u borbi, bez domaćeg vaspitanja. A lijepo, visoko čelo, žive oči pokazivahu umlje i odlučnost. Bio je dobro srazmjeren, te u cjelini muškog izgleda; da se većma njegovao i ljepše odijevao, ličio bi na cinovnika. Murtal bješe rođen racunar. Prilike u djetinjstvu i u mladosti izoštriše mu tu rnoć; kruta zbilja života osnaži mu prirođenu sebicnost i stečeno pravo na nepovjerljivost i lukavstvo. Svršiv s velikom mukom gimnaziju stupi na univerzu, gdje ga cekaše još Ijuća borba za opstanak, posred poniženja svake vrste. Učio je matematiku i namjeravao da se oda profesuri, a živio je od kondicija, predavajući dječacima iz boljih kuća- matematiku i njemacki jezik, koji je dobro znao. Naj poslije, dobiv diplomu, stavi je u špag i dođe s njom u Biograd. Tu dobro prouči što bi bilo najbolje i posljedak je bio, da se ne obrati školskoj vlasti za službu nego finansiskoj. Išlo je s mukom, ali je išlo; primiše ga u odjeljenje, gdje je naj više naj suhoparnijega posla. Murtal izdrža i umjede uvjeriti starješine, da uživa piivajući u moru cifara. To mu donese tri unaprijeđenja za tri godine i uvjerenje da će daleko „otplivati", ali mu odnese polovinu snage. Po Ijekarevu savjetu nade zdraviji stan. Obišao je, valjda, dvadeset ulica, dok je naišao na tu kuću, gdje ga dočeka činovnička udovica Rosićka, iznurena, sredovječna, suviše obična obličja, ali koja imađaše neku prirođenu eleganciju u svemu i odmjerenost i tačnost u govoru. S njom bje'hu dvije kćeri, već zrele djevojke, u glavnom naiik na mater. Udovica zacijeni skupo, a umjede mu ciframa dokazati, da zaraduje vrlo malo, što nju visoko diže u njegovim očima. Djevojke nađoše načina da mu u ono malo vremena i kroz te pregovore dadu znati, e imaju više obrazovanja i viših ideala, — što mu je bilo gotovo odvratno. Naj poslije sleže ramenima i davši kao kaparu polovinu mjesečnog najma otide. Vraćajući se naiđe na bakalnicu,. u kojoj bješe i trafika, gdje svrati da kupi duhana. Za tezgom bješe njeka stara Oincarka, velikih očiju, lcoja, pošto ga posluži, zapita ga, da li ne traži stan, a kad on kaza da ga je pogodio, baba uzviknu kako se raduje što je Rosićka izdala! Sirota žena jedvaje to čekala,

I 419