СРЂ

422

СРЂ. — SRĐ.

koju se obikao od vajkade. Samo je nalazio da taj prirodni velikodostojnik malo ranije vrši svoju službu nego obično. A kad htjede prijeći ivieu jave i utonuti u bezdan dubokog pokoja -— baš u tome trenutku osjeti, da je zavladala neobična, neprirodna, dotle nikad ne doživljena tišina, koju on u sebi nesvjesno, nehotično nazva „siredlina!" Ueini se Murtalu da se u njemu i u prirodi svaki atom ukočio, da je od jednom prestalo svako i naj manje kretanje, da vaseljena mre. Užasnut, bez daha, cijelim bicem poželje ma kakav pokret. Taka težnja mora obuzeti davljenika za vazduhom. 1 kad Murtal izgubi nadu da će ikad moc'i sobom mrdnuti, trže ga straliovit vrisak iz gazdaričina stana . . . Onako zastrašen i bunovan, skoči sa divana i poteče u mračan hodnik, gdje ga dočeka trostruko vriskanje, isprekidano nerazumljivim riječima. Vrata se otvoriše, te izide udovica šireći ruke i vičući: „Kuku ! umrla Dragical Kuku !. . Moje dijete ! Jadno moje dijete ! . . Naprasno ! . . ." Pridružiše se i kćeri sa sličnim uzvicima i riječirna. Murtal, zbunjen, premještaše se s noge na nogu, dokie jedva dođe do riječi. I reče : — Sažaljevatn, gospođo ! . . . Ovaj ... ja . . ., mogu li vam biti u čemu na usluzi? Sve tri zasuše riječima, te ne mogaše ni jedne razabrati, ali, naj poslije, mati ućutka kćeri i sklopi ruke pred njim: — Kad ste tako ljubazni i dobri, učinite nam milost, otidite u Nišku ulicu u br. 14. Tu stanuje naša rodbina — шој brat, kapetan Ivanić. Javite za nesrećan slučaj, za užasan slučaj, molim vas. Kažite da smo same ! Murtal otide što je brže mogao. Išao je kao u nesvijesti, kao pod sugestijom; tek pošto prevali gotovo kilometar puta, kad bi na polovini hoda do daleke Niške ulice, stade se pribirati. Zastade i zapita se. — Sta se ovo dogodi"? Kakvo je ovo iznenađenje? Tako reći u sarnoj instalaciji, ja noćas ne ću imati niira? Sta noćas! Ni sutra, ni. . . . I kakav je ono čudni san! Baš u trenutku . . . Hm! Sirej! Sirej! Prostota sve nazivlje sirejem i od njega zavisi! Odmaknu glavom, pa nastavi put lakše, pa nastavi razmišljanja potpunije. U glavnom, nije se mogao načuditi da ta-