СРЂ

S i I h u eta.

Spjevao Dragutin M. Domjanić. Zagreb.

Nekad su, kažu, u stara vremena i isti cvjetovi mirili slađe, ruže su cvjetale svuđa bez trnja, žarke кб sunce kad k zapađu zađe. Ljudi su živjeli Ijepši i bolji, plodnija biia je rođena gruda, vjernost su držali svetinjom prvom, ljubav je, kažu, ih pratila svuda. Onda je stoljetna lipa nam jedva virila stabljikom meke iz trave, moji su djedovi — nejaka djeca brali oko nje cvjetiće plave. Umrlo sve. Samo stara se kuća sagnula umorna k voćnjaku pustom, kao da sniva te staracke sanje pokrita bršljana koprenom gustom. U njoj je ormar od crvena drva, vazda ga brižno zatvarala baka, pred mojim okom, a u njem je bilo listova starih — i cuda svaka! Jednom sam potajno otkrio tajnu, dugo sam stare pergamene čito, dok nisam našao sasvim u kutu maleno ružično pisamce skrito. U njemu bijaše ljubavi slatke, beskranje cežnje — i moljaca nešto, i silhueta od crnog papira s ružičnim vijencem rezanim vješto. Pismo je bakici pisano mojoj. Gledo sam crnu tu sliku — i gledo, bilo je lice muškarca, al čudo — : slika ta — nije bio moj djedo!