СРЂ

616

СРЂ. — SRĐ.

— Ка<1 se budeš oženio, bit eeš eovjek, a za sada si mladić — lero, kako sam i sam. Svi fuštari zapleskaše rukama vapeći: Uraa, Pero mali! Herače izgubio si, dobro Pero reee 1 Herak, žignut er mu družina otide za Perom, slijedi jednako s noga: — Pak što za to? Oli čovjek, oli vrag, kad ga pitam za što mi ne odgovara, neg ovdi ždere i smije mi se u brke, k6 da sam kakva . . . .! Ne doreče, er ga presijece mudri Barjaktar: — A jadna ti majka! kako ti se može smijat u brke, kad nemaš brka? Boga mi. ... А1 dalje ne može, er ga priduši smijeli i cera družine. — A sik-tir s tvojom mudrolijom !. .. Smijeh veci nastaje, Herak ljuti se i niže kraliješ fuštarskijeh psovaka, gledajući prijeko sad na družinu sad na P'era, koji videći na što šala može ispasti, dopije svoj žmulić, pak ustane i rece: — Braćo, nijesam ovdi uljego da se s mene zametne kavga. Uljego sam da rućam, platim, pa zbogom! A što da odgovorim Heraku? Ako je ovdi zabranjeno Pilarima, nek Brainović upiše poviše vrata pivnice: „Ovdi Pilari nek ne ulaze!" Htijaše Herak da nešto odvrati, ali priskoči Marko Brainović, pivničar, koji ispred ognjišta bijaše dočuo zadnje riječi Perove. Pivničara Markova kalupa nema već u Dubrovniku. Bijaše čovjek sredovječan, srednjega i malo pokučasta stasa, plosnijeh obraza, ne sveđer u potpunoj svijesti. Kad bi uzeo da govori, govorio bi o svemu i to s nekijem inadom i pospješnosti da bi mu grlo izmuklo, a kraj usni pjena zabijelila. Žica pak poglavita male pameti bijaše mu govoriti talijanski, ali neko talijanski koje je on sam razumio. Uz to govorio je da ga Bog stvorio pjevačem, te kad bi ga uhitilo pjevanje, mili Bože, ko da ostane! Derečio bi se u sve vilove glasove, ponajviše putima do preko ponoći, i onda samo kada bi se već iznemogao, tada bi umuknuo.