СРЂ

С РЂ

г °д. v God. v •

S R Đ

ДУБРОВМИК, 71 децембра 1ППА DUBROVNIK, decembra 1?UU.

-I?; 16.

ĐENEVRIJ A. Pilarska pripovijest pok. Mata Vodopića. (nastavak)

Uredio Dum Vice Medini. Cilipi.

XIV.

Baba Klara bijaše ku na ognju misleći kako bi zadovoljila svoga mladoga gospara, a da se iko ne sjeti o njegovu sastanku s Perom. Od kad se bijaše razbolio Orsat nije se već mislilo ni o vuni ni o Peru malomu, neg jedino o nevolji koja bijaše dolivatila Orsata, pak s njega svu obitelj. Klara prem je u rijetko na dvor izlazila, pa nije mogla da traži po ulicama našega lera. Da pošlje mlađu službenicu da ga potraži i dovede ne bijaše joj po volji, er se bojala da ona upitujući toga i ovoga za Pera ne navede kojugod kundurariju na kuću. Mislila i mislila, dok jednu smislila. — Ovdi nema druge, reče sama sobom, nego da se stara podigne i da ona glavom nađe lera i s njime uzgovori. Kako? Ja znam. Sutra sve opravljeno. Po veceri pođe Klara u gospođe i zamoli je da bi joj dopustila sutra rano trknut se do Danača. — Baba moja, odjavi joj ona, što ćeš na Danče? Znaš da smo na polovici otobra, jutro je liladno, ti starija, može ti naudit. — Gospođa moja, rijeću vam pravedno. Ivada gospar Orsat bijaše se ono strašno razbolio, bila sam obećala da ću poći za njega u Gospe od Danača i naliti kandjelu; a sada kad je Bog do da je bolji, mislim otići sutra rano. Zagrnuću se do46