СРЂ

KAROLINA

149

Bacili bi po tlima novčić, pa će : »Ko će ga dokučiti klećeći zubima, da je njegov.« Karolina bi se mučio i mučio, ali bi ga dohvatio; a Lola bi, kaonuti rakijaš, nagrdio nos i usta, pa eto nerazborite graje i smijeha. Jednom ti se Karolina opio, kao čep, te nastala huka dječurlije na Prijekomu kao bitkavaca, kad spaze u rogaču buca (bukača). »Mrš dogone, mrš Osmane, šumpatata, šumpatata !« I Karolina je — koliko je dug i širok — ležao nasred ulice. I objesni leri ga opkolili kao pčele medvjeda, te na nj prelijepili preko pedeset voštanica -— i valjalo je da ili spametniji gase, jer bi u onomu velentluku vatra bila zahvatila Karolinu — i ko zna kako bi bio obršio. Bio nam je susjed i vazda bi se lijepo javio : »Dobro jutro, susjede, kako si"?« Nigda nije prosio niti pitao milostinju, no bi samorekao: »Kako si, gosparu Frano ?« Po tomu bi uzeo milostinju, ako bi mu je pružio — i otišao bi. Stanovao je u magazinu, tu je bio sto po srijedi, a na njemu koleta i bonetđ* piramida do poda, te je tako mogao promjenivat ih po rniloj volji, i neka su bili prljavi. Susjed mu dao dva-tri klobuka i kovčeg; Karolina stavio klobuk u klobuk, a kovčeg na vrat i uputio se uz ulicu. »Bon viaggio (dobar put), dogone, preko Srđa!« »I ovdje ste me našli, vragovi!« I to je bila kao smrt za Karolinu. Bacio kovčeg, klobuke — i udario u potjeru za neprilikama. Oko šezdeset godina tako je prošao po gradu, i u njegovoj bi duši, ako i smušeno, o'djeknula svaka zgoda i nezgoda negdašnjega Dubrovnika, jer je na svoj način svaku razumijevao i sve podnosio mirno, samo mu je bila ono golema uvrijeda, da mu se kaže da nije Dubrovčanin. Prije svetoga Vlaha osvanulo zimno jutro, zibrina da ti pukne srce. Eto ti Karoline na Pile, na Brsalje, te oće u kafanu, a poslužnik mu inostranac ne da unutra :

* ovratnika, i oinovničkih kapa,