СРЂ

244

СРЂ. — SRĐ.

ispod bankate s jedne strane podestata (načelnika) a s druge pretura (suca) i ostalijeh činovnika. Svaki put kad bi bila misa kantana (pjevana), i kad bi svećenik na prefaciju pojao tremunt potestates, načelnik bi se poklonio i glavom kiimnuo. Luko je mali onda mislio da tako treba, ali kad je odrastao, čudio se kako oni činovnici u crkvi nijesu se smijali, a to nije bio opazio. Načeonik je tada bio kap. Luko Malošević, oštar čovjek i ugledan, a djeca su se od njega bojala strašno, jer kad bi on prolazio placom i brodaricom i nabadao se majestatično na štap sa srebrnim balčakom, djeca su se skrivala od njegova straha ispod baraka te su bile istegnute na obalu. Po smrti ovoga podestata nastupi Antun Gasilari, prozvan Planto, čak ugledniji i učeniji Cavtaćanin od staroga Maloševića. Ovaj je bio i glava crkovne uprave, pa je umio i udarat u organe u crkvi a i pojao je, pa učitelj nautike, jer onda nije bilo javnijeh nautika, pa je držao i zalagaonicu i uopće bio sve i sva u Cavtatu. Brat Pero Luka maloga učio je nautiku u njega, te bi svoje pitomce vodio kad i kad na ostrvo Supetar da pravi pokuse s otantom. Jednom ode i Luko mali s bratom Perom na ostrvo. Igrao se kao nestašno dijete i upao u škip u more. Učitelj Antun Casilari s mukom ga izvadi, svuče s njega mokro odijelo i umota ga u svoj ogrtač, te se svi odmah vrate doma, da ne bude što djetetu. Od tada Luko mali pokaza svagda prama tomu podestatu višu udvornost radi harnosti i priznanja. To je Luko mali držao na pameti, kad je odrastao, pa se odužio što je mogo kćeri Antunovoj, koja je bila udata u Kotoru za nekog knjigonošu, a Luko bio upravitelj gimnazije. U kući Antunovoj živio je i stari Mato Milić, koga je Antun zvao dundom (stricem), a bješe mu, kako veljahu, otac, pa se i nalikovahu kao jabuka razrezana. Osim njih dva matora muška, dođe u to doba iz Amerike brat mu ženin, nazvan Kozica, napojen naprednjačkog duha a dosta slaba zdravlja, te na samrtnoj postelji ne htjede se ispovijediti i tako umrije. Paroh ne htjede ga za to pratit, ni ukopat u u sjenu crkovnu (u ogradu grobova pred crkvom), ali Cavtaćani, koji su mrzili natražnjaštvo, skočiše jedanak, svi, pograbiše iz crkve križe i svijeće, pa ga notnjo (jer obdan se nije smjelo) ukopaše uz mnogobrojnu pratnju i pojanje te se razlijegalo.