СРЂ

854

СРЂ. — SRĐ.

naj većeg duševnog mrtvila i umne tromosti; ne znam da sam pisao u onim mjesecima ni jedan samo stih, niti da sam što ucio. Prijateljice draga, oduljih se odviše ovom epizodom, koja tek stoji u svezi s predmetom moje radnje; jer šćah kazati u kojim je granicama ona ostala, i nekako okajati, dajbudi djelomice, krivicu i slabost svoju, pricanjem koje će u mom gradu razblažiti uspomenu prošle sablazni, ali će stavno smanjiti moj ugled vani, kod onijeh, koji će biti citali moje knjige, a ne će bit poznavali ove slaboće. A kako sam odveć oduljio ovim za me bolnim uvodom, buđi mi oprošteno, ako budem dalje koracao još sporije. Bto sam došao do neizmjerne sladosti da ocrtam na koji god način, da oživim pod svojim očima ono vrijeme, koje je u mojoj pameti ovjekovjeceno. Melhis quam cum aliis versari est tui meminisse. Prijateljiee dobra, stvari, koje ćuVam kazivati, svaki dan se po malo s Vama razgovarajući, postat će Vaše; budete li ih kazali svijetu bez srca, starajte se Vi da prijatelj Vaš ne bude smatran starim brbljavcem i nespretnjakom. Ne kažem Vam ovo iz svojeljublja; oprostite mi, luda je ova fantastična sumnja moja. Valjda da ono što se zla i dobra govori o nama poslije naše smrti, u koliko je plod naših djela, za nas postane nagradom ili kaznom; čini mi se skoro da će nas oni teški ljudski sud dostići i na drugom svijetu, a više nego mene, ožalostiti „dragu". Pišem ove zadnje riječi uvoda na 6 sah. iz jutra. Zrak je čist, blaga se mjesečina stapa u vedrinu zore, dno kuće, kao bijelo more gusta se magla talasa nad dolinom. Htio bib da ovako bude, prijateljice moja, i onamo, gdje ćemo biti po smrti, prije zadnje zore vječitog dana; htio bih da iz zemlje, obavite Ijudskom himbenošću i neznanjem, nikakav zao duh ne bi do nas dopr'o.