СРЂ

SLAVENSKE KOLONIJE U ITALIJI

1111

vijedaonice, pa je morao govoriti narodu s otara), dok je crkva u Palati velika na tri broda, pa nije prilike da su naši bjegunci odmah, čim su se tamo nastanili, počeli zidati tako veliku crkvu. Ima pak i drugi razlog, s kojega mislim, da su naši amo došli već krajem XV. vijeka ! oni nairrie žovu talijanski srebrni novac od jedne lire puh. Da kako se ima protumačiti, đa su novac prozvali imenom ove životinje ? Ja mislim, da se to ima protumačiti ovako : napuljski kraljevi Ferdinando I. (g. 1458-1494) i Alfonzo 11. (g. 1494-1495) kovali su — i to samo oni! --- kao jedinicu srebrnog novca komade, na kojima se s jedne strane vidi životinja slična puhu, naime hermelin ; kad su dakle naši kolonisti prešli krajem XV. vijeka u napuljsku državu, našli su kao najobičniji srebrni novac komad, na kojemu se je vidio hermelin, pa su ga prozvali puh po životinji, što se na njemu vidjela, a za koju su mislili, da je puh, budući da za hermelina nijesu ni znali (u našijem krajevima hermelina nema, pa mu zato ni nema imena u našem jeziku!); a kad su jednom jedinicu srebrnog novca prozvali puhom, zadržali su za nju to ime i docnije, kada se je slika novca promijenila, pa je tako i jedinica srebrnog talijanskog novca, naime lira, dobila to isto ime ! To možemo tijem lakše vjerovati, što u numizmatici su poznati vrlo mnogi primjeri da staro ime ostane kroz vijekove nepromijenjeno, premda se sam novac i oblikotn i veličinom i sadržinom znatno mijenja; sjetimo se n. pr. šestica, koje su se tako isprva zvale, jer je na njima bio broj 6 (šest krajcara) ili još bolje solada, koji su sada mali bakreni novci, dok su nekad bili zlatni novci i vrijedili isprva gotovo 13 kruna. I tako možemo slobodno reći, da su naši kolonisti preŠli u Italiju krajem ili u drugoj polovini XV. vijeka, dakle kakvih 40-50 god. prije nego li kaže natpis na crkvi u Palati. Nije pak prilike da se može misliti na još starije vrijeme, a to prije svega, jer prije turskijeh navala naš se narod uopće nije iseljavao u većem broju, a osobito pa stoga, što jezik našijeh kolonista prikazuje sve one osobine, za koje znamo, da su nastale tečajem XIV. vijeka, a naročito mislim na to, što i oni imaju redovno a mjesto staroga poluglasa (n. pr. dan, tast mjest. d'bn, t-^st), u mjesto staroga vokala l (n. pr. pun, vuna mjesto pln, vlna) a nemaju / na kraju sloga (n. pr. reka, da mjesto rekal, dal). Da