СРЂ

22

СРЂ — SRĐ.

Blago sgrtat i gomilu dizat, U tuđinu puštajući narod Za zalogaj siromašnog hljeba; Tad se sjeti, — na dan ovaj, sinko, Jadnog tvoga mukotrpnog roda Gdje na zimi ozebao kupi Malo sušnja za ognjište svoje Da mu glasa uzdrži se slovo I prošapći — ne zakletvu kobnu Kako negda bez ufanja oci Nego časnu tvog ponosa daću : Pravo štovat, što je svakom drago, Ali branit, što je tvoje blago, Biser jezik i domaju zlatnu, Eda jednom na majčinu licu Zasja opet izgubljena radost, Te u kolu i u pjesmi s'ave Okupljenu svoju djecu spazi Na rodnome gdje se grle žalu.