СРЂ

GARIBALDI I. NJEGOVO DOBA

35

nik one uzvišene 'kršćaiiske ljubavi, koju za cijeli svoj život pripovijedaše a na krstaei zasvjedoči Nazarenski ribar. Dum Verita bio je već mnogo puta izložio ne samo svoju slobodu već i svoj život, da pomogne političkim bjegunčima, koji su iz Romanje bježali u Toskanu. Grod. 1849. razvije u tom pogledu još veću djelatnost, danju, noću, u svako doba, kad bi ga ko potražio. Jedne mu noći bude javljeno, da ga čekaju na nekom stanovitom mjestu dva bjegunca. Dum Verita pođe i nađe dva čovjeka, od kojih mu jedan bez okolišanja rece daje Garibaldi s drugom Leggero. Dum Verita protrne od straha, promišljajući, da je u njegovim rukama život toga junaka. Sabravši se nekako, pozove ih, da pođu za njime. Da ne prođu kroz Mondigliano, gdje bijaše prilično dosta austrijskih vojnika, povede župnik svoje drugove stranputicom do svojega stana. Kad dođe do jedne bujice, stane Dum Verita svlaciti postole, da pregazi bujicu. To isto htjede učiniti Garibaldi, ali mu župnik zapriječi govoreći, da će ga na svojim leđima prenijeti na drugu stranu. Toj se odluci opre Garibaldi, ali mu je bilo napokon popustiti. Plemeniti svećenik uze generala na svoja leđa, prenese ga na drugu stranu, pregazi još jednom bujicu, da uzme i Garibaldi-jeva druga, te da i njega prenese preko vode. Zatim strmenim putevima krenuše k stanu župnikova. Kad stigoše na mjesto uslikne : A sad 6e ga Bog stititi. Ove riječi ne bijaše izrekao samo da štogod reče, već jer bijaše uvjeren o tome. Duboko religijozan, pun pouzdanja u vječnu pravicu, ne smatraše, da su na pravom putu oni, koji proganjaju junačkoga borioca, jer ljubljaše svoju domovinu, za koju bi i on, prosti svećenik, bio dao svoj život. U svojim mlađim godinama bijaše čuo moćni glas Pija IX., kad je blagosivljao Italiju i njezine borioce, a sada bijaše osvjedočen, da će taj blagoslov još uvijek djelovati, ma što god papa započeo protiv patrijota. Motreći duševni mir svojega slavnoga gosta, dolažaše Dum Verita do uvjerenja, da ruka božja nad njim bdije. To ne bijaše mir čovjeka, koji je za sve postao ravnodušan, koji je izgubio Ijubav za život, koji ne poznaje pogibli, koji se predao slijepome fatalizmu. To bijaše mir čovjeka, koji u duši osjećaše, da je svjesno svršio svoj posao, a može počivati, dok ga opet ne pozovu na rad.