СРЂ

ŽITKI KRISTALI I ŽIVOT.

Piše Vice Medini — Čilipi.

U broju 16. „Srđa" prosle godine pod naslovom: „Živi li kristal?" saopćio je gospodin Eduard Miloslavić jedan svoj članak, što ga je inače kao predavanje čitao na sjedniei hrv. akad. društva „Jadran u Becu". Olanak se bavi životom kristala na osnovu istraživanja i otkrića profesora Ota od Sehron-a u Napulju. Pisac je, kako sam kaže, naumio ,,da u kratko prikaže glavne tacke Schronove teorije, jer misli da će time mnogim čitateljima donijeti nešto sasvim nova, što će ih zanimati, a osim toga i uputiti ih na jednu novu granu biologije, na život kristala". Stvar među tim o kojoj piše vrijedni gosp. Miloslavić i odviše je zanimiva a da ne bi zaslužila da se na nju osvrnem. Tu se radi ništa manje nego o riješenju velike, dosad od znanosti ne riješene „zagonetke" o postanku organskog života na našoj zemlji. Pitanje doista vele znamenito već samo u sebi, a još znamenit.ije obzirom na posljedice što 'su u svezi s riješenjem toga pitanja. Pomislite samo: što ni Scliaaffkausen sa svojim ,,protococeus"-om, ni Hdckel sa svojim klasičnim „ Autoplassom" i ,,Bathybius"-om; što ni Schwan ni Charles Robin sa svojim t. zv. „blastem i cytoblastem — teorijama; što ni John Buttler Burke u zadnje vrijeme sa svojim ,,radium"-om, što u jednu riječ, svim naprezanjima moderne znanosti ne bi bilo pošlo za rukom da otkriju, to bi bilo uspjelo profesoru Sclironu pronaći u t. zv. žitkim kristalima. Po njemu pitanje o mogućnosti samoproizvođenja živili bića iz anorganske materije generatio aequivoca — bilo bi konacno riješeno; stari aksiom engleza Karvey-a: omne vivum ех vivo, zamijenjen dva vijeka kasnije od utemeljitelja celularne patologije Rudolfa Wirchov-a sa modernim temeljnim biološkim načelom: omnis celInla еж cellula, popunjenim od W. Flemminga (1885) i Bove-