Студент

contra

LIRSKA KRITIKA

U članku Slavka VukosavIjevića »Opservacije«, objavIjenom u »Mladoj kulturi« od 29 decembra 1955. čitamo, između ostalog: Zanimljivo je napraviti jedno upoređenje: koliko je posebnih kritika ili eseja napisao Zoran Mišić o pojedinačnim knjigama ili poVsdinačnim piscima a koliko je knjiga ili pisaca ocenio jednom rečenicom ili jednom reči i koliko su pri tome te rečenice Ш reči zasićene ili neodmerencm slavopojkom Ш sitnom pakošću i prezirom, Omiljeni metod Zorana Mišića jte da svoje kultumo ordenje i svoje nepropisne udarce deli uzgredno, namerao, đa bi javnosti nametnuo utisak kako njegove jednorečenične »ocene« jesu »činjenice« davno utvrđene i očigledne. Međutim, pored ovoga, u pomenutom napisu čitamo i ovakve opservacije: ...D. Cosić koji je u smislu literarnog metoda 1 izraza, izraziti učenik ruskog realizma i koji, u tom smislu, sa Oskarom Davičom, zanadnjačkim učenikom (u smislu Jiterarnog metoda), nlema ničega zajeđničkog.... Istaknute ličnosti našeg »modernizma« AToksandiar Vučo i Dušan Matić, koji кп vao decenijama okruženi rehlamom da su avangarda шоderne literr.ture, preštampali su ponovo svoje delo »Gluho doba« koje je, u smislu Uteraracg rrhtcda i izraza, fipičan građansld realist’Ski roman. Sta su naš’ »modernVti« govorili ili prećutkivali (sve do. neđavno) o Anđriću i o drngom velik’m i dobrim niscima? Oni su decenijama (dok su Tvo Andrić i drugi stvarali trejna dela) govorili i nglavnom govorili samo o sebi. Da li je b”o u našoi neuob’črjenijsg 5 neuljudn ? .leg argumenta nego što je to Gavrilo Vurković sa svcjim psškvilima? ... ko ih je. kao muha. uрогпо n»ck?o s'tničavom i d-a-sovansko-aristokratski nrm zlobom Zorana Mišiča? Niko. »Napadani« su »pisci« koje oni, prosto k?o »t>o ukazancj potrebi«. izm ; šljaju i lansiraiu (kao što su sada Petar Đžadžić i Sveta Lukić) i kpii su. ћаг zasad, шговго književnici a mnogo više jed?”. n?žalost uobičajeno neuljudan, crganizovani aplauz jednoga dragom J onima koji su ih kriFevnike izmisrii i као tzkve ih i drugima nameću. (A da se zna šta su »Vidtci« treba uzoti, naprimer, dvobro: 17—18 od prošlog meseca i vlrt i nedostatak mcre I ukusa u uzajmnom hvrljenju, klikr.Stvo, litemrro pc’rtronstvo, sve što je počelo da uz’ma mrha na FLlozofskon fakultctu u Beogrrdu, pa I na Trfbini mladih u Novom Sadu). Osim toga. utvrđsnu činjenicu da je Petar Džadžić sekretar »Dela«, Vukosavljević ponavlja nekoliko puta i to jednom ovavko: ... јег sekretar »EVela« Petar Džadžić kaže, pozivajući pisce (on, sekretar).... Cak i ako su neki cd uzgrednih sudova Slavka Vukosavljevića i tačni, izgleđa da bi bilo bolje da Slavka Vukosavljevića prvo poslušđ sam Slavko Vukosavljević.

ČASOPISI

Dobri vršnjaci

10 godina »Književnosit« Svi novi časopisi lepi su u januaru kao što je lepo lice pastince koja prvi put čita, kao šapa krtice kad prvi put kopa, kao čigra kad se najduže vrti. A to je bio januar 1946. Rodio se beogradski časopig u gradu koji је svoju kičmu održao snažnom u ruševinama mnogim. Pr va sveska »Naše književnosti« imala je boju nesimčanog različka a odmah iza uvodnika skočilo je ime vitalne starice Isidore Sekulić. Pisala је sabijeno, krepko i kremenito o vremenu ratnom, o Ijudima bez ravnoteže sdmfonije. Tako se srpska gintaksa još jednom prolepšala. Sveska je bila golema i imala je miris rata. Desanka Maksimo vilć je u čestitom romantičarskom tonu donela drevnu istinu 0 Srbiji, balkanskoj hajdučici. A malo dalje, rodio se najveći nam pesnik proleterske, zrenjaninske čovečnosti Oskar Davičo, koij je nosio đeleo ncdosanjanih marševa i srcoliku sliku sveta. S redenlkcm užaren f h me tafora dolazio je taj čudni Ijubavnik. »O krtice topla, rlevoiko u žici, ako ti donese'n jabuku o d nara, ja sam crvenilo u svakoj koštici obojio krvlju svojom i drugara.« Milan Dadinac doneo je svoj zarobl;eničlr.i dnovnik c a gorkcm bojom š'njsla i vidikom bez ptica. Jedno novovrsm rodoljub Ije, jedan snom bremeniH niz, moderno sažimanje mnogih zcrobljeničkih unutarnjih fakata, ključaio je ovim stihovima... A onda šetamo ioš jednu čarmvitu kni'ževnu livadu. Pred nama se u punoi pripovedačkoi vrelosti i moparanovoskoj mimoći obnavlja Ivo Ahdrić'. Tako je priipovetka »Knjiga« postala još jed-m gusti vez, još jedan platlnskim perom irpisan dečji 1 k. Sa tih prvih stranica mesnatom srp koh’- T ’at'k'm f— \ pro govorio ie slovenački učitelj Јег man, jedan od onih putnika k d je sa vrhova tuge vldeo veliki Cankar. Hroniku je otvorio kritičar bi strog cka i isfinjenog sluha, Mi lan Bogdanović, zna se. I b o je gord što piše o mermeru jedna čudesno srszane knjige, o višegfadskoi slmfonetj Iva Andrića. O mostu na čijim se lukovima propinju rea f no‘ti stoleća i gradi maštalište bogatih i sirotih... I tako već deset godina živi iedv na uSn 5 časop’s. Kao n d ! namičkom izlogu, tu se sticala stara l nova imena. Tu su ponovo, podmlađeni jednom ratničkom generacijom koja im je verovala, propevali Prešern i 2upančić, harmonije tamnih jelika 1 alpiskih snegova. Tu je naš či talački puls opipao veliki Irac Džojs, tu se Andre 2id osmehivao svom oštroumnom prijatelju Dušanu Matiću. Tu je iz pozor.šta hitao Eli Finci da kaže svoiu rascvetanu ironiju ili sažetu hvalu. Deset godina jednog časopisa deluju kao arterije književnosti, čija se bujnost ne može sporiti. lako »Književnost« nije imala izrazit kniižairski uspeh, ona je đelovala čestito i durašno. Menjali su se urednlci, menjali formati podmlađivali saradnici, eli je kontinuitet ozbiljnog uvida trajao. Doduše, časopisi ni su uvek slivovi dunavske snage da bi morali da slede stvaralačke i opitne žudnje svih pisaca svoga vremena; oni jamačno ne lete za knhževnim incidentima koie piscj izazivaju оо inerciji nefcog letovanja nad privdino visokim de l ima. Naravno, nije lako obezbed t' svakoj svesci sve seme 1 dukate. Ima pisaca koji su rođeni za koji odatle dele tačne udarce i svo је rumene jabuke i koji se mo»ru nrat ; ti naneh'm dahom mače vaoca. A »kniiževnosit« je kadra da se podmlađuje.

lako je imala i mršavih godina, iako je kao jedrilica na vodi ponekad lebdela. »Književnost« je ostala neimar mnogih mladih čitalaca, plaža najlepš.h savremenih reči i dobar vršnjak ostalim časopisima našim.

UREDNO ALI NEAKTUELNO .,Savremenik“ 12/1955

Dvanaesta sveska ovog beogradskog časopisa deluje kao svečano obučen mlađi brat uvaženog i starinski samosvesnog »Srpskog književnog glasnika«. Sve je to odabrano i složeno, ima mladih i novih imena beleške su sortirane, ozbiljnost zastupljena, pa ipak nema zvučnog interesa za savremenost i mača koji je podignut nad književnim pitanjima dana, Kao dobroćudni memento, javlja $е prip>ovetka Isaka Samokovlije, koje je sadržajnu kičmu umeo da oboji tragičnim i suštastvenim mramorcm sefardskih Jevreja, u stolećima od kastiIjanskog zavičaja do fašističkog pakla. Drugi prozni prilog potpisuje Voja Colanovič, koj se i dalje koleba između feljton'ke bezbrižnosti i novelistiČke bistrine. Pesama ima taman za jedan trenutak lepe čitalačke večeri. Stari vojvođanski bard Veljko Petrović dovoljno je svež da bi mu s« stihovi smatrali zlatastim lišćem jedne književne jeseni i široko zvučan jamb u nekoj vrsti labudovog nap>eva) da bismo ga brzo zaobišli. Kroz maglu prelomljenog stiha SJavko VukosavIjević traži novu pesničku stazu, ne bez izyesn|g spoticanja. Najmlađi, Mića Danojlić deluje pomalo gromovito, kao šumadjski Rembo, ali sa versifikacijom koja se često rađaju iz računice. Od njegovih »Sećanja« ipak najduže sećanje zaslužuje ono Drugo. Književni harmonijum Iva Andrića, koji se tako krepko izvija od višegradske lepotice do satanskog duela u bifeu »Titanik«, sve češće biva uzoravan perima analitićkog divljenja. Dok se u »Delu« Petar Džadžić trudi da nađe kirkegardska rrna 1 filozofske slojeve u bosanskim rapsodijama, đotle su u »Savremeniku« ргоfesorsko sočivo Velibora Gllgorića, ne Vz napora da se izmeri jedan veliki prozni radius, zadovoljava grupisanjem izvesnih podataka. Dalje, srećemo eseje o Dospasosu, džinovskom peru u mašinskoj mladosti Amerike (piže Novak Simić) i Gavrilovićev odmeren uvod u delo Bogdana Popovića. U književnom pregledu oduševljeno pozdravlja zvučnu konjicu Kaštelanovih ©tihova, ali ga pakosno izdvaja iz silovite matice modernog pevanja. Simpatični su prevodi slovenskog romantičara šopenovske duše, Mickijevića, i rjazanskog opojnog putnika Jesenjina Inače, sveska je kompletnija od prethodnih, ali nedovoljno uzdignuta na žarkoj rivijeri naših sadašnjih književnih prilika.

М. Mirković

pro et contra

Mogambo ili ne Ijuti se čoveče

Ovaj film, ili tačnije kritika. M. Colićau na njega, moie da posluži kao povod razmišljanju o s ta ,ju naše filmske kritike danas, koja u poslednje vreme sve češće pokazuje simptome neozbiljnosti i neodgovornosti prema gledaocima. Nije li neozbiljno pisati prikaz na jedan film i deliti ga na dva poluvremena kao da se radi o fudbalskoj utakmici, meriti vrednost filmova nekakvim » barometrom» itd. Ako već prihvatimo film kao umetnost, a u to verovatno nik o ne sumnja, onda mu pri х eni treba priložti kao umetuičk'om delu isto kao što prii аггто pozorišnoj pretstavi, muzičkom koncentru ili jednom književnom delu. U tom clučaju, neće se desiti da jedan slab film kao što je '■ Moaambo« (bez obzira što ga je režirao Dion Ford) nazivamo » pričicom « ili »Ijubavnim nesa reklamnim uzvi kom: »Ako ne volite film, glelajte » Mogambo « i zavo'-■teće ga «. A taj film ne znaH ništa novo za gledaoce, Ijuav dve žene prema jednom 'oveku gledali smo na filmu 4 oliko puta, niti znači uspeh a Džona Forda koji je tu fa'ulu sasvim stereotipno obraUo. baš га ukus onakve filmo, *e nnblike koia m film gleda kao na igru »ne Ijuti se čoveče, stvorivši, kako bi to rekao filmski kritičar »NIN-a* film »sladak«.

ANA ZAKEO

Cezare Cavatinl u svojim »Tezama o neorealizmu « iznos i nekoliko interesantnih postavki o ovom filmskom pokretu posleratne Italije, u kojima tvrdi da se neorealizam oslobađa »priče«, znači jedne konstrukcije stvorene maštom, koja je težiia da svakidašnjost učini uzbudljivijom, što drugim rečima znači bežanje od stvarnosti. »Najvažnija karakteristika neorealizma, njegova bitna novina, izgleda mi da je u tome što je otkrio da je »priča« samo nesvestan način prikazivanja Ijudske slabosti, a mašta onakva kakva se primenjivala navlačenja mrtvih šema na žive činjenice. »Sagledan i z toga aspekta, neorealizam znači pokret za čiščenje filma od primesa sakupljenih tokom godina, a koje su išle га tim da film banaliziraju i stvore od njega spektakl za razonodu. U dubokom poniranju u stvarnost, u otkrivanju okom kamere poeziju, humanost i psihologiju ulica sa njenim problemima i radostima, neorelizam ide u dokumentarnost, što mu jeste krajnji cilj. Znači, neorealizam ne samo da nije na timoru, kako se danas misli, on nije ni postigao svoj krajnji cil. Đuzepe de Santis za svoj film »Ana Zakeo« imao je kao podlogu »priču«, iskonstruisanu fabulu o lepoj Ani Zakeo koja traži muža, a zato t nije mogao da stvori čisti neorealistički film. Kao reditelj on se služi metodima neorelista, jezik mu je izvoran i sirov, što nekim scenama daje neposrednost primitivnost slikarstva, u scenama Avinog povratka iz bolnice ili u pozorištu, postignuta je atmosfera italijanskog podneblja i njegovih Ijudi puna sočnih italijansidh boja. Poznat po sklonosti za pornografskim scenama, Đuzepe de Santis i u Ani Zakeo daje nekoliko takvih scena (početak filma) ali znatno manje nego u Gorkom Pirinču. On nije napravio veliki film, ali nije ni podbacio. U scenariju, do kraja obrađenih na kome je radio l Cavatini, dato je nekoliko likova interesantnih po svojim psihologijama, kao što su likovi Ane i njene prijateljice kao i nekoliko Hkova riedorečenih do kraja. Takav je Anin otac koji samja o »princu iz bajke« koji bi se oženio njegovom kćerkom, i tako ga spasao siromaštva. Tu se mogla nazreti tragedija malog italijanskog činovnika, koji živ i u iluzijama očekujući nemoguče. Uzevši za protagoniste profesionalne glumnce, de Santis je na taj način prekršio jedan od uslova neorealizma. Oni su igrali profesionalno dobro, ali je njihova igra gubila u svežini.

STEVAN MICIC

А В С STARA, DOBRA ŠKOLA

Našil mladi kritičari mogu da nauče od starih mnogo koječega. U velikoj oskudici u polemičkim štosevima, skrećemo im pažnju na kritiku Huga Klajna o knjizi Elija Fincija »Više i manje od života« (Savremenikl). Napominjemo da se Finci prilično zamerio Klajnu režiseru i sad kad mu je pao na jeste, evo kako mu ovaj uzvraća: »Ali ja se pitam zašto je taj govor i ta beleška o jed-

nom komadu o kojem аз ništa ne može reći, i ona o jednoj pretstavi iz koje se ništa nije moglo videti... zašto je sve to moralo ući u knjigu, u prvu knjigu Fincijevih »pozorišnih utisaka«? Smatra li on te napise tako znaćajnim i akuelnlm, da s njihovim ponovnim objavljivaniem u knjizi nije mogao pričekati do izdanja svojlh celokupnih dela.« Zajedljivost dostojna pnedratnog vremena.