Топола

40

podzemnijeh srda ; već ni jedna ne će usudit se amo, u dubravu svetu. Orest. E tako ću umr'jet barem mirnom smrću Pilad. Ja inače mislim, ja sam sa budućim sporedjiv’o prošlo, i ne po neumu, te šta može biti, razbirao mirno. Možda velje djelo dozr’jeva odavna bogova u v’jeću; a Dijana sama želi valjda grozna da ostavi žala barbara i ljudske krvave im žrtve. Nama bješe l’jepo nam’jenjeno djelo, a sad nam se djela nalaže svršetak, pa evo nas gledaj po božjemu čudu dotisnutih amo već hramu do vrata ! Orest. Ti uplićeš mudro i s vještinom r’jetkom odluke bogova medju želje svoje. Pilad. Šta je ljudski razbor, ako se ne trsi, da prisluhne s poštom volju onih gore? Sad bog koji djelo namijeni teško komu vrstnom mužu, koji mnogo zgr’ješi i naprti njemu, da izvrši ono, što se nama čini da nije moguće ; al nadvlada junak, te kajući svoje počinjene gr'jehe, bogovima služi i svijetu, koji u zv’jezde ga kuje.