Топола

I utisnu brata onaj bodež stari, koji no u drevnoj Tantalovoj kući bijaše već često bjesnio i ljuto ; te sinovljom rukom pade Klitemnestra. Ifigenija. 0 vi neumrli, koji čiste dane živite blaženo na oblačim mladim, zar ste za to samo od toliko ljeta držali me toli daleko od ljudi, a sebi na blizo, za djetinji posô, da žeravu jarim posvećena ognja, te dušu mi sjajnu i plamenu nalik podignuli gore u dvorove svoje, kano u vedrinu vječitu i mirnu, da podr’jetla svoga opačine teške oćutim još dublje kasnije u grudim! Daj mi sada kaži, sa b’jednikom šta je? pripov’jedaj dakle, šta je sa Orestom? Orest. Ah da bi pov’jedat o smrti mu raog’o ! Gledaj, gledaj, gdje duh übijene majke iz strujeće krvi u visinu klisnu, prizivljući drevnim kćerim noći crne : „Ne dajte, da krvnik materin uteče, udrite za krivcem, ta vaše je pl’jeno.“ 1 one se ozru; kano gladan orô, nezasitan pogled oko sebe svrate, za tim se u crnim uzvrpolje spiljam; a iz tmastih nugla zaplaze polako drugarice njihne, kajanje i sumnja, a pred njima suklja dim iz Aheronta; u njegovim crnim vitlovim se vije vječni očiglede dogadjaja teškog

53