Топола

56

i ostavi radi prevarene nade još u dubljoj boli, neg sam do sad bila. Orest (prišav opet k njoj). Moliš li se za se i Pilada bogu, to imena moga ne spomeni s vašim. Ti zlikovca nikad izbaviti ne ćeš, kojemu se, jadna, pridružiti kaniš, a s njim bi te stigla nevolja i kletva. Ifigenija. Moj je udes čvrsto sa tvojijem svezan. Orest. Podnipošto ; pusti, da sâm i bez druga otidem med sjene, jer ako bi krivca sve i sakrit mogla pod koprenu svoju, ne’š-ga sakrit oku vječnih bdijenika, a prisutnost tvoja, bogoslična, njih će samo s puta krenut, al odplašit nikad. Mjedenom i drskom nesmjedu se nogom niti tla dotaknut te dubrave svete, al čujem s daleka kad kad grozni grohot. Kao oko stabla, na koje je putnik utekao, gladni zatabore vuci, tako tamo vani tabore i one, pak netom izadjem iz ovoga gaja, eto i njih, zmijskim gdje treskaju glavam i prašinu pire oda svijeh strana, i pred sobom svoje naganjaju pl’jeno. Ifigenija. Možeš li, Oreste, čuti milu r’ječcu? Orest. Štedi ju za onog, kog bogovi vole.