Топола

74

smionost i nada, te slobodno svoje razigrao srce u veselju sv’jetlom, i u želji žarkoj, što će skoro spasti mene a i tebe, spasiteljku svoju. Ifigenija. Blagoslovljen budi, i neka ti nigda s tih usana, koje toli l’jepo slove, ne zujne glas boli, ne zujne glas tuge! Pilad. Još više donašam ; sreća običaje kao vladar doći, u kićenu društvu! a sad smo već našli i drugove svoje; ladju bjehu skrili u hridovit zaton, pak sjedjahu ondje, čekajući tužni. Kad ti spaze brata, svi na noge skoče i udare mahom u radostne klike, a po tome stanu moliti nas l’jepo, da gledamo, da se što skorije podje. Tu za veslo svaka prianjaše ruka, dapače i vjetar, pireći od kopna, pogodno nam bješe razavio krila. Za to ajmo žurno, u hram me uvedi, i dopusti, da sad u svetište stupim, i da s poštom konac tu zagrlim želja. Dosta j’ mene sama, da božice sliku na ovome vičnom ramenu odnesem. Oh kako ti čeznem za bremenom željnim! (Ide prema hramu nakon zadnjijeh riječi, ne opoziv, da Ifigenija ne ide za njim, napokon se obazre). Stojiš i okl’jevaš? ta kaži.... ti mučiš .... smućena se činiš, zar nezgoda nova protivi se našoj sreći? Daj govori.