Топола

ta nevolja gluha, tu dvostruku krivnju, da sad sliku svetu božice i častnu, koja je baš mojoj povjerena skrbi, iz hrama ukradem i onoga muža da prevarim ružno, komu imam sama svoj život zahvalit i sudbinu svoju. Oh da ne bi najzad u njedrima mojim proklijala srčba i duboka mržnja starijeh bogova Titana, i nježne pograbila grudi jastrebovim pančam proti vama, gore, Olimpljani silni! Ah spasite mene, bogovi, i time spasite u duši mojoj sliku svoju. U mom uhu stara odjekuje pjesma —■ a ja već od davno zaboravih na nju, i nije mi za to baš ni žao bilo pjesma Parkâ, koju zapjevaše strašno, kad Tantalo pade sa zlatnoga stolca, a njim bješe milo prijatelja starog. Iz srditih grudi niče pjesma strašna, meni ju je pjela i braćici mojoj u djetinstvu dojka, a ja ju zapamtih: Boj se ljudsko pleme, boj se nebesnikâ ; oni drže vladu u vječitoj ruci, i po volji samoj gospoduju sv’jetom, AI koga će oni uzvisiti, taj se neka boji dva put. Po oblačim redom i strmijem gredam

81

Goethe ; Itigenija na Tavridi.