Топола

XXXI

dozove sviet od zabluda, koje su podobne slobodi škoditi. Tu svoju ozbiljnu namisao očituje Gundulić u riečih mudroga i rodoljubnoga starca Ljubdraga, koji, iztuživši se na zločestvo mnogo od skora zavladalo, veli: ali u ovomu svemu meni pomoć je ufat sgar s visine na dan ovi, posvećeni našoj slobodi od starine< . Nada Ljubdragova se obistinjuje. Lero, bog Ijubavi, poda pobjedu Ijubavi Miljenkovoj i Dubravkinoj nad Grdanovim podmitnim zlatom, pak u tom vidi Ljubdrag vladaoca višnjeg s neba pomnju posobitu vrh vladanja svieh na svitu; da se on danas ne nadkloni vrh Dubrave ove naše, po tle idjahu svi zakoni, sloboda se satiraše ~. A na koncu drame, pri samom svetčanom slavljenju slobode, odriču se svojim manam Divjak, Vuk i Zagorko za volju i na čast božice slobode. Iznad lica drame, u kojih su uosobljene družtvene mane, uzdiže se sjajem svoje duševne plemenitosti dvoje dragih, Miljenko i Dubravka, kojih čista i žarka Ijubs.v sve prepone napokon svladava i u sretan savez milostnike sjedinjuje. To je treća osnovna nit u Gundulićevoj drami.

U Miljenku prikazuje Gundulić plemenita Ijubavnika, koji krasoticu Dubravku i žarko miluje i pobožno časti 'kao svetinju svoju, uzor rajski, izgled ženskih vrlina. Stidljiva Dubravka iz prva jedva izpovieda samoj sebi, da Miljenku odvraća Ijubav Ijubavlju; tek u blaženstvu svom kao vjerenica njegova, netom oslobodjena od nametnutoga joj za