Топола

22

Na nj doteku iz planina Hoja, Lero, Dolerija.

Gorštak.

Kad moj jezik pjesni klikne, Kako staglić, ki žuberi, Da me resi, cvietje nikne, Da me čuju, teku zvieri.

Divjak.

Kukuljava ja dva gniezda, Kieh pjet’ narav medno uči, Hranim liepoj, koj ma zviezda Za vječnu me slugu odluči.

Gorštak.

Svega ruda jaganjčića, Dvie matere ki posisa, Pasem dragoj, koj me srića, Da sam vječni rob, zapisa.

Divjak,

Rec’, ka u gori zvier pribiva Ljudske sviesti i spoznanja, Ka se u bistroj vodi umiva I mjesecu čista klanja ?

Gorštak.

Kaž’ mi, ptica ono ka je, Ka svoj smrti loži drva, I iz ognja opet živa ustaje Perja i krila stječuć prva?