Топола

11

granama ljudskog znanja, kad je pošao u Montpellier, da postigne stupanj doktora medicine. Tuj se on ne pojavi kao učenik, nego kao učitelj. On ne sjedne u đačku klupu, već da tako rečem, na profesorsku stolicu. Tri godine nauka, koje su se tražile od onih, što .se natjeeahu za bakalaureat medicine, bjehu mu posve oproštene, no naložiše mu, da tri mjeseca predaje o Hipokratu i Galenu. Pred mnogobrojnim slušateljstvom tumačio je Aphorisme onog prvog učenjaka i Ars parva onog drugog i to na posve nov način, koji se silno svidje. On ih je naime tumačio ne po latinskim, prijevodima već po samom grčkom tekstu. No Eabelais se u Montpeliieru ne bavljaše baš samo učenim radnjama, koje mu već bijahu pribavile velik glas, već pisaše i lakrdije, te je s drugim profesorima u Montpeliieru nastojao, da se prikazuju. Od njega potječe „La Femme mute (muette)“ üi „La morale comédie de celuy qui avait une femme mute. („Nijema žena“ ili „Moralna komedija o onom, koji je imao nijemu ženu“.) „Njegovu ideju obradio je Molière u svojem Médecin malgré lui (Liječnik proti svojoj volji). Ta je gluma dostojan par njegovoj Farce de 1 Avocat Patelin (Lakrdija o advokatu Patelinu). „Eabelais je“, veli Lenient, 1 „u svojoj pripovijeci upleo u istinu komične prizore, koji bi se mogli neposredno donijeti na pozorište“. Sva je prilika, da je Eabelais, kad je bio u Montpellieru, pravio iz tog grada različne pa i znanstvene izlete. Eeći bi (a to se vidi iz njegova djela), da je s osobitom nasladom pohađao hyerske otoke. Eugen Noël, 2 jedan od novijih biografa francuskog satiričara, veli o tom : „Za đake u Montpeliieru bijaše to putovanje dopuna njihova

1 Lenient, Le Satire en France, str. 89. 2 Engen Noël, Eabelais, str. 89.