Топола

44

tvrdio Goethe, „osobito pjesan, koja ne da prilike za nikakovo nagađanje, nije istinita, potpunoma dostojna; njezina najviša zadaća vazda ostaje: poticati na razmišljanje, i samo time može motriocn ili čitaocu valjano omiljeti, ako ga sili, da je po svom načinu mišljenja protumači i da ujedno popunjujući je, sam. po njoj stvara". Eabelais je radije nastojao, da crta smiješnosti svoga stoljeća, nego li pogrješke i poroke pojedinih osoba. 'On to i sam nagoviješta u svome „Prologu“ prvoj knjizi, gdjeno se ruga onima, koji hoće, da u njegovu djelu traže alegorije, kako su ih nekoji tražili u Homerovoj. pjesni. ~Eabelaisovo duhovito ruganje“, veli Charles Nodier, „predugo su ugušivali suhoparnim, povjesnim komentarima. Tko hoće, da njegov veličajni humor mjeri po kržljavu mjerilu majušnog libelista, taj valja da je veoma malo čitao i veoma krivo sudio velikoga satiričara ljudskog roda. Eabelais motraše svijet i život s odveć previsoka stanovišta, nego li da bi bio mogao kukavne dvorske spletke uzeti za podlogu svojih humorističkih djela. Svakako je stvorio satiru svijeta, a ne satnu dvora. Kritičari ograničenih nazora, koji u djelima, što su im pred očima, ne vide ništa drugo, van crte, koje im naj većina padaju u oči i materijalnost pojava, rado se umire kod onoga načina tumačenja, ,jer nijesu vrsni shvatiti, da visok veleum svojim pogledom dalje seže od njih, te da se zagledava u neki krug misli, u koji oni nikada ne prodru. S toga i biva, da takovi kritičari misleći, da nam pružaju mjerilo za prosuđivanje pisca, daju samo mjerilo za vlastitu ograničenost, a za oto se svijet po svoj prilici veoma malo zanima. Sto nam je stalo da znademo, što je jedan Le Mottèux mislio da nalazi u Eabelaisu, ako se time nije obratio jedan Molière, Sterne, Beaumarchais. Objašnjivauja takova komentara mogu vrijediti samo za one, koji