Топола

48

njegov roman i u njemu vazda s nova nalaiihu ideja kojih do njega još ne bijaše nitko izrekao i koje su se tek u kasnije vrijeme ostvarile. Ovako se raznovrsno ocjenjuje Eabelais i u naše doba, a tomu će biti najbliži razlog u čitaočevoj individualnosti, a možda i u tom, što su tu knjigu odviše promatrali u svjetlu kasnijega vremena. Stoljeće, u kojem izađe Eabelaisov Gargantua i Pantagruel, bijaše stoljeće borbe, jake oporbe proti svemu, što je u nj bilo prešlo iz srednjega vijeka. Erazmova „Pohvala ludosti", „Epistolae obscurorum virorum I ', što ih napisaše Eeuchlin i njegovi suradnici, knjiga Kornelija Agrippe „De Yani ta te Scientiarum I', 1 ', ter Teodora Beze (pod imenom Passavantija) „List eksprezidentu Lisetu“ ; sve to ide u tu vrstu spisa. Poglavito bijaše zadaća humanista da borbu začnu i nastave. Satira im bijaše najbolji put, da postignu svoju eijelj. Eabelaisbvo je djelo najznamenitiji i najdjelatniji spis te vrste. Država, crkva, škola itd. prijedmeti su njegova razmatranja, a koliko mu je pošlo za rukom, da time proizvede promjenu, to dokazuju mnogobrojni spisi, što ih imamo o Eabelaisovu djeluj spisi, koji uvijek umiju istaknuti po koju novu stranu njegova reformatorskoga djelovanja. Da je Eabelais bio puki šaljćina, zar bi bio mogao oduševiti toliko plemenitih duhova, počevši od Pasquiersa, pa sve do našeg doba? 0 njemu se i o njegovu djelu mora drukčije suditi. U njemu ne smijemo gledati samo lakrdijaša, već i filozofa i pisca prvoga reda. Povjesničar de Thou posve istinito izlaže svrhu knjige ovim riječima: „Eabelais izdade veoma duhovito djelo, u kojem sve staleže života reći bi, dovodi na pozorište pod uzajmljenim imenima, te ih predaje grohotnu smijehu puka“. Lenient pak veli (str. 62.): „Kao svaki satiričar.