Учитељ

JJG ____—и

treban kontakt sa životom (individualnim i socijalnim), pa da zato nema mogućnosti da dieluje na praktično ostvarivanje uzgojne svrhe u uzgajanju (str. 925).

Glavna zadaća knjige Problemi Pilozolilske/ped a gogije, mogli bi reći, smiera da utvrdi nepromjeniliivu, ујеспи ideju obrazovanja, dakle obrazovanie kao fenomen. Pisac priznaje da je to skopčano s mnogim poteškoćama, jer se ta misao sukobljuje s činjenicom različnosti obrazovnih sistema, bilo zavisnih vremenski, bilo postavlianiem različitih obrazovnih svrha. Ali ipak ovo traženje viečnog, neprolaznog u obrazovanju, zaslužuje svu našu pažnju (i naš studij), jer da od toga zavise značaj i sudbina pedagogije.

S ovog gledišta raspravlja S Kretzsehmarom i Dilthey-em. Želja Kretzsch. da pedagogiju oslobodi filozofije (Das Ende der philos. Pidagogik) nije opravdana, pa ni moguća, pošto se па tai način otvaraju širom vrata metodologizmu ili obučnoi tehnologiji, a u tome ie sadržana opasnost da se neće moći ni shvatiti sama bit obrazovanja. Posliedica bi toga bila da se ne bi moglo znati ni što je svrha obrazovania. Iz toga proizlazi da bez. filozofije nema ni pedagogiie, pa da je tako ona, pedagogija, nužno vezana uz metafizička odnosno ontička shvaćania obrazovanja. '

Međutim se slaže s Dilthey-em da ne može biti govora о једпој obrazovnoj svrsi, koja bi vrijedila zauvijek i za SVE, ier pojedine kulture i razna kulturna vremenska razdoblia (epohe) donose i postavliaju razne obrazovne ideale.) Ali pokraj svega toga ostaje na snazi vječna ideja obrazovanja koju treba istražiti i utvrditi.

Pisac to čini, kako je već spomenuto, analizirajući razne filozof. sisteme, od kojih se najviše bavi obiektivnim i subjektivnim idealizmom, pa naturalizmom odnosno pozitivizmom. I ako ova dva spomenuta idealizma polaze sa suprotnih stajališta (objektivni od apriornih ideja, a зиђјекнул od životnih saznania), ipak se susreću na jednoj važnoj točci, a to su opće misli, poimovi, ideje, što opet dobiva značaj vječnosti. Na taj način i ideja obrazovanja postaje dijelom te vječnosti. Piscu je svakako bliži subjektivni idealizam, |er u njemu nije život oktroiran kao u objektivnom, već zadat. Kako se kod obaiu idealizama pojačava duhovnost, stvarno odvaja, uzdiže od materi|alnog, pa postaje »prekovitalna« s normativnim značeniem, već po tome naturalizam ne može zadovoljiti, pošto materijalno i duhovno sjediniuje u jedan bitak (monizam) i OVO posliednje čini zavisnim od prvog (duhovno od materijalnog).

Ali to |e sve samo u spoznaniu, u refleksiji. Ipak »postolji zZavisnost duha o životu«, pa se zato može govoriti »oO korespondenci|i između vitalnog: i duhovnog kauzaliteta (str. 81)«. Tu se пају ће očituje liudska volia kojom se formira ličnost.

Pisac se posebno bavi pitanjem ličnosti, pa veli da je ličnost kao cjelina prije »duhovnih akata«. Vječni, apsolutni duh progovara, očituie se u radu ličnosti. Tako se on, vječji duh, aktualizira. Ova alttualnost viečnog: duha očituje se i u različnom djelovaniu liudi.

13) Dilthey-evo dičio о омот pitanju nosi naslov: Ober die Moglichкеј einer аПсете1п ош Етееп pidagogischen Wissenschaft. Ovo je dieio u nas preveo Milan Šević i dao mu naslov: O mogućnosti pedagoške nauke od opće vrijedinost i, a štampala Ršnjižarnica Raiković i Ćuković, Beograd 1914. (ćirilicom).